Budući da je bila učiteljica,
moja mama je dala sve od sebe kako bih
dobro naučio čitati.
To je obično vikendom uključivalo satove
čitanja za kuhinjskim stolom
dok su se moji prijatelji igrali vani.
Moja sposobnost čitanja je napredovala,
ali mi ovi prisilni sati čitanja nisu baš
usadili ljubav prema čitanju.
U srednjoj školi se sve promijenilo.
U drugom razredu, sat engleskog bio je
čitanje kratkih priča i testovi slovkanja.
Iz čiste dosade zatražio sam da me prebace
na drugi kolegij.
Sljedećeg semestra prebacio sam se na
napredni engleski.
(Smijeh)
Tog smo semestra pročitali dva romana
i napisali recenzije dviju knjiga.
Jako me je nervirala velika razlika i
strogost između ta dva kolegija engleskog
te su mi se nametnula pitanja poput,
"Odakle su došli svi ovi bijelci?"
(Smijeh)
70% učenika u mojoj srednjoj školi bili su
crnci i latinoamerikanci,
ali na ovom naprednom engleskom kolegiju
posvuda su bili bijeli učenici.
Ovaj osobni susret s institucionalnim
rasizmom
zauvijek je promijenio moj
odnos prema čitanju.
Shvatio sam da ne smijem ovisiti o školi,
učitelju ili školskom programu
da me nauči onome što trebam znati.
I ne zato što sam bio intelektualac,
više iz nekog buntovništva,
odlučio sam više ne dozvoljavati drugim
ljudima da mi diktiraju
kada i što čitam.
I bez da sam to shvatio,
naletio sam na ključ
kako djeci pomoći u čitanju.
Identitet.
Umjesto fiksiranja na vještinu
i pomicanja učenika s jedne razine
čitanja na drugu,
ili prisiljavanja čitatelja da se bore s
pamćenjem popisa nepoznatih riječi,
moramo se upitati:
Kako možemo inspirirati djecu da se
prepoznaju kao čitatelji?
DeSean, briljantni učenik prvog razreda
kojem sam predavao u Bronxu,
pomogao mi je shvatiti kako identitet
oblikuje učenje.
Jednog dana sam mu prišao na matematici ,
i rekao mu,
"DeSean, ti si sjajan matematičar."
Pogledao me je i rekao,
"Ja nisam matematičar, ja sam
matematički genije!"
(Smijeh)
U redu, DeSean, stvarno?
Čitanje?
Potpuno druga priča.
"Gospodine Irby, ja ne mogu čitati.
Nikada neću naučiti čitati," rekao je.
Naučio sam DeSeana čitati,
ali postoje bezbrojni crni dječaci koji su
ostali zarobljeni u zamci nepismenosti.
Prema podacima Odjela za edukaciju SAD-a,
više od 85% crnih muških maturanata
nisu vješti u čitanju.
85 posto!
Što više izazova s kojima
se djeca susreću u čitanju,
to i nastavnici moraju biti
kulturološki kompetentniji.
Radeći na crno zadnjih osam godina
kao stand-up komičar,
shvatio sam važnost
kulturološke kompetencije,
koju definiram kao sposobnost prenošenja
onoga što želiš da netko drugi zna ili
je sposoban učiniti
u komunikaciju ili iskustva koja će oni
prihvatiti kao važna i privlačna.
Prije izlaska na pozornicu,
procjenjujem publiku.
Jesu li su bijelci,
jesu li latinoamerikanci?
Jesu li stari, mladi,
profesionalci, konzervativci?
Tada biram i prilagođavam šale
prema onome što mislim da će
izazvati najviše smijeha.
Nastupajući u crkvi,
mogao bih ispričati barske šale.
Ali moguće ja da to ne bi izazvalo smijeh.
(Smijeh)
Kao zajednica, djeci stvaramo
čitateljska iskustva
ekvivalentna pričanju barskih šala
u crkvi.
I onda se čudimo zašto tako puno
djece ne čita.
Nastavnik i filozof Paulo Freire
vjerovao je da predavanje i učenje mora
biti dvosmjerno.
Učenike se ne bi smjelo gledati kao prazne
kante koje treba ispuniti činjenicama
nego kao su-stvaratelje znanja.
Neinventivni kurikulumi i školske politike
koje zahtjevaju od učenika da
sjede kao kipovi
ili da rade u potpunoj tišini --
takva okruženja često isključuju
individualne potrebe u učenju,
interes i stručnost djece.
Posebno crnih dječaka.
Mnoštvo se dječjih knjiga predstavljenih
crnim dječacima
fokusira na ozbiljne teme, poput ropstva,
ljudskih prava i biografija.
Manje od 2 posto učitelja u Sjedinjenim
Državama su crni muškarci.
I većinu crnih dječaka podižu
samohrane majke.
Oni su doslovno mladi crni dječaci koji
nikad nisu vidjeli crnog muškarca da čita.
Ili ih nikada crni muškarac nije potaknuo
na čitanje.
Koji kulturološki faktori, koji to
postojeći društveni znakovi
bi vodili mladog crnog dječaka
da zaključi
kako je čitanje nešto što bi i on
trebao činiti?
Zato sam napravio Barbershop Books.
To je neprofitna pismenost
koja stvara djeci ugodne prostore za
čitanje u brijačnicama.
Misija je jednostavna:
pomoći mladim crnim dječacima da se
prepoznaju kao čitatelji.
Mnogo crnih dječaka ide u brijačnice
jednom ili dva puta mjesečno.
Neki vide svoje brijače češće nego
svoje očeve.
Barbershop Books povezuje čitanje
s muškim prostorom
i uključuje crne muškarce i rano dječačko
čitateljsko iskustvo.
Ovaj čitateljski program utemeljen
na identitetu
koristi probranu listu dječjih knjiga
koje su preporučili crni dečki.
To su knjige koje oni stvarno
žele pročitati.
Izvještaj za djecu i obitelji koji je
objavio Scholastic 2016.
kaže da je prva stvar koju djeca traže kod
odabira knjige
da knjiga bude smiješna.
Ako stvarno želimo pomoći crnim dječacima
i drugoj djeci s čitanjem
u slobodno vrijeme,
moramo uvesti relevantne muške primjere
u počecima čitanja.
Isto tako, postoje dječje knjige koje
odrasli toliko vole
jer su smiješne, luckaste, čak i odvratne
knjige, poput "Odvratnog Grega".
(Smijeh)
"Vi ih zovete šmrklji.
Greg ih zove ukusnim malim šećerima."
(Smijeh)
Taj smijeh, ta pozitivna reakcija
ili odvratna reakcija koju su neki imali,
(Smijeh)
crni dječaci zaslužuju i očajnički
trebaju više takvih stvari.
Rasturanje divljačkih nejednakosti koje
muče američko obrazovanje
zahtjeva od nas kreiranje
čitateljskog iskustva
koje će inspirirati svu djecu da
kažu tri riječi:
Ja sam čitatelj.
Hvala.
(Pljesak)