Budući da je bila učiteljica, moja mama je dala sve od sebe kako bih dobro naučio čitati. To je obično vikendom uključivalo satove čitanja za kuhinjskim stolom dok su se moji prijatelji igrali vani. Moja sposobnost čitanja je napredovala, ali mi ovi prisilni sati čitanja nisu baš usadili ljubav prema čitanju. U srednjoj školi se sve promijenilo. U drugom razredu, sat engleskog bio je čitanje kratkih priča i testovi slovkanja. Iz čiste dosade zatražio sam da me prebace na drugi kolegij. Sljedećeg semestra prebacio sam se na napredni engleski. (Smijeh) Tog smo semestra pročitali dva romana i napisali recenzije dviju knjiga. Jako me je nervirala velika razlika i strogost između ta dva kolegija engleskog te su mi se nametnula pitanja poput, "Odakle su došli svi ovi bijelci?" (Smijeh) 70% učenika u mojoj srednjoj školi bili su crnci i latinoamerikanci, ali na ovom naprednom engleskom kolegiju posvuda su bili bijeli učenici. Ovaj osobni susret s institucionalnim rasizmom zauvijek je promijenio moj odnos prema čitanju. Shvatio sam da ne smijem ovisiti o školi, učitelju ili školskom programu da me nauči onome što trebam znati. I ne zato što sam bio intelektualac, više iz nekog buntovništva, odlučio sam više ne dozvoljavati drugim ljudima da mi diktiraju kada i što čitam. I bez da sam to shvatio, naletio sam na ključ kako djeci pomoći u čitanju. Identitet. Umjesto fiksiranja na vještinu i pomicanja učenika s jedne razine čitanja na drugu, ili prisiljavanja čitatelja da se bore s pamćenjem popisa nepoznatih riječi, moramo se upitati: Kako možemo inspirirati djecu da se prepoznaju kao čitatelji? DeSean, briljantni učenik prvog razreda kojem sam predavao u Bronxu, pomogao mi je shvatiti kako identitet oblikuje učenje. Jednog dana sam mu prišao na matematici , i rekao mu, "DeSean, ti si sjajan matematičar." Pogledao me je i rekao, "Ja nisam matematičar, ja sam matematički genije!" (Smijeh) U redu, DeSean, stvarno? Čitanje? Potpuno druga priča. "Gospodine Irby, ja ne mogu čitati. Nikada neću naučiti čitati," rekao je. Naučio sam DeSeana čitati, ali postoje bezbrojni crni dječaci koji su ostali zarobljeni u zamci nepismenosti. Prema podacima Odjela za edukaciju SAD-a, više od 85% crnih muških maturanata nisu vješti u čitanju. 85 posto! Što više izazova s kojima se djeca susreću u čitanju, to i nastavnici moraju biti kulturološki kompetentniji. Radeći na crno zadnjih osam godina kao stand-up komičar, shvatio sam važnost kulturološke kompetencije, koju definiram kao sposobnost prenošenja onoga što želiš da netko drugi zna ili je sposoban učiniti u komunikaciju ili iskustva koja će oni prihvatiti kao važna i privlačna. Prije izlaska na pozornicu, procjenjujem publiku. Jesu li su bijelci, jesu li latinoamerikanci? Jesu li stari, mladi, profesionalci, konzervativci? Tada biram i prilagođavam šale prema onome što mislim da će izazvati najviše smijeha. Nastupajući u crkvi, mogao bih ispričati barske šale. Ali moguće ja da to ne bi izazvalo smijeh. (Smijeh) Kao zajednica, djeci stvaramo čitateljska iskustva ekvivalentna pričanju barskih šala u crkvi. I onda se čudimo zašto tako puno djece ne čita. Nastavnik i filozof Paulo Freire vjerovao je da predavanje i učenje mora biti dvosmjerno. Učenike se ne bi smjelo gledati kao prazne kante koje treba ispuniti činjenicama nego kao su-stvaratelje znanja. Neinventivni kurikulumi i školske politike koje zahtjevaju od učenika da sjede kao kipovi ili da rade u potpunoj tišini -- takva okruženja često isključuju individualne potrebe u učenju, interes i stručnost djece. Posebno crnih dječaka. Mnoštvo se dječjih knjiga predstavljenih crnim dječacima fokusira na ozbiljne teme, poput ropstva, ljudskih prava i biografija. Manje od 2 posto učitelja u Sjedinjenim Državama su crni muškarci. I većinu crnih dječaka podižu samohrane majke. Oni su doslovno mladi crni dječaci koji nikad nisu vidjeli crnog muškarca da čita. Ili ih nikada crni muškarac nije potaknuo na čitanje. Koji kulturološki faktori, koji to postojeći društveni znakovi bi vodili mladog crnog dječaka da zaključi kako je čitanje nešto što bi i on trebao činiti? Zato sam napravio Barbershop Books. To je neprofitna pismenost koja stvara djeci ugodne prostore za čitanje u brijačnicama. Misija je jednostavna: pomoći mladim crnim dječacima da se prepoznaju kao čitatelji. Mnogo crnih dječaka ide u brijačnice jednom ili dva puta mjesečno. Neki vide svoje brijače češće nego svoje očeve. Barbershop Books povezuje čitanje s muškim prostorom i uključuje crne muškarce i rano dječačko čitateljsko iskustvo. Ovaj čitateljski program utemeljen na identitetu koristi probranu listu dječjih knjiga koje su preporučili crni dečki. To su knjige koje oni stvarno žele pročitati. Izvještaj za djecu i obitelji koji je objavio Scholastic 2016. kaže da je prva stvar koju djeca traže kod odabira knjige da knjiga bude smiješna. Ako stvarno želimo pomoći crnim dječacima i drugoj djeci s čitanjem u slobodno vrijeme, moramo uvesti relevantne muške primjere u počecima čitanja. Isto tako, postoje dječje knjige koje odrasli toliko vole jer su smiješne, luckaste, čak i odvratne knjige, poput "Odvratnog Grega". (Smijeh) "Vi ih zovete šmrklji. Greg ih zove ukusnim malim šećerima." (Smijeh) Taj smijeh, ta pozitivna reakcija ili odvratna reakcija koju su neki imali, (Smijeh) crni dječaci zaslužuju i očajnički trebaju više takvih stvari. Rasturanje divljačkih nejednakosti koje muče američko obrazovanje zahtjeva od nas kreiranje čitateljskog iskustva koje će inspirirati svu djecu da kažu tri riječi: Ja sam čitatelj. Hvala. (Pljesak)