"Napustite svu nadu, vi koji ulazite." Zapisane nad vratima Pakla, ove zloslutne riječi mračni su nagovještaj onoga što slijedi. Ipak, unatoč sablasnom tonu, ovo proročanstvo pokreće možda najveću ljubavnu priču ikad ispričanu: čudesno putovanje koje obuhvaća ljudsko i božansko. No da bi došao do spasenja, Dante se najprije mora probiti kroz Pakao. Prizori mučenja temelj su mizanscene "Pakla", prvog od triju epskih spjevova koje je Dante Alighieri napisao u 14. stoljeću. Dodijelivši sebi ulogu protagonista, Dante putuje sve dublje u ponore Pakla, gdje svjedoči brutalnim kaznama specifičnima za svaki od devet krugova. Počevši od Limba, putuje kroz Požudu, Proždrljivost, Pohlepu, Srditost, Krivovjerje, Nasilje i Prijevaru, sve do zastrašujućeg devetog kruga u kojem na zarobljene izdajice budno pazi Sotona glavom i bradom. Sljedeća dva dijela, "Čistilište" i "Raj", nastavak su Danteovog putovanja. Ondje se uspinje na Planinu Čistilišta i uzdiže kroz devet nebesa Raja. Pisana više od deset godina, ova tri spjeva čine "Božanstvenu komediju", alegorijski prikaz putovanja duše prema Bogu. No Danteova "Božanstvena komedija" više je od religijske alegorije. Predstavlja i duhovit, oštar komentar o talijanskoj politici. Dante, vojnik i državnik iz Firence, snažno je vjerovao u Boga, ali i često kritizirao Rimokatoličku Crkvu. Posebno joj je zamjerao neobuzdani nepotizam i prakticiranje simonije, kupovanje i prodavanje vjerskih usluga poput oprosta grijeha. Mnogi su iskorištavali ove korumpirane običaje, no rijetki su ih podržavali kao Guelfi Neri ili Crni gvelfi. Riječ je o političkoj i vjerskoj frakciji koja se zalagala za jačanje papine političke moći. Dante je bio član frakcije Guelfi Bianchi, odnosno Bijeli gvelfi, prema kojoj je Firenci trebalo više slobode od rimskog utjecaja. Kao javni predstavnik Bijelih gvelfa, Dante je redovito otvoreno govorio protiv papine moći, sve dok Crni gvelfi nisu stupili na vlast i protjerali ga iz Firence 1302. Umjesto da ga ušutka, doživotan izgon urodio je njegovom najžustrijom kritikom. Osramoćen i bez nade za povratak, Dante je nesputano izrazio osudu Crkve i talijanskog društva. Napisavši "Božanstvenu komediju" na talijanskom, umjesto na latinskom, jeziku obrazovane elite, Dante se pobrinuo da dopre do čim veće publike za svoj britak politički komentar. U petom krugu pakla s dušama srditih, Dante zadovoljno promatra kako grešnici Filippu Argentiju, Crnom gvelfu, trgaju ud po ud. U krugu Prijevare Dante razgovara sa zagonetnim grešnikom koji gori u najvrelijim plamenovima. Doznaje da je riječ o papi Nikoli III. On mu kaže da će ga, kad umru, zamijeniti njegova dva nasljednika. Sva trojica kriva su za simoniju i korupciju. Unatoč turobnim i na mahove nasilnim slikama iz "Pakla", "Božanstvena komedija" ujedno je i ljubavna priča. Iako su mu dogovorili brak s djevojkom iz jedne moćne firentinske obitelji, Dante je bio nesretno zaljubljen u drugu ženu od svoje devete godine: Beatrice Portinari. Navodno su se sreli tek dvaput, no cijelog je života bila Danteova muza, nadahnuće i predmet mnogih njegovih djela. Štoviše, upravo ga je Beatrice potaknula na odvažno putovanje niz ponore Pakla i uz visoravni Planine Čistilište. Prikazana kao snažan, nebeski lik, Beatrice vodi Dantea kroz koncentrične krugove Raja, gdje se konačno susreće licem u lice s Bogom. U stoljećima koja su uslijedila nakon objave "Božanstvene komedije", teme ljubavi, grijeha i iskupljenja preuzeli su mnogi umjetnici, od Augustea Rodina i Salvadora Dalija do Ezre Pounda i Neila Gaimana. Sam Dante doživio je vlastito zakašnjelo, zemaljsko iskupljenje 2008. godine, kada je Firenza konačno ukinula pjesnikov zastarjeli izgon.