"Napustite svu nadu, vi koji ulazite."

Zapisane nad vratima Pakla,

ove zloslutne riječi

mračni su nagovještaj onoga što slijedi.

Ipak, unatoč sablasnom tonu,

ovo proročanstvo pokreće možda
najveću ljubavnu priču ikad ispričanu:

čudesno putovanje koje
obuhvaća ljudsko i božansko.

No da bi došao do spasenja,

Dante se najprije mora probiti kroz Pakao.

Prizori mučenja temelj
su mizanscene "Pakla",

prvog od triju epskih spjevova

koje je Dante Alighieri
napisao u 14. stoljeću.

Dodijelivši sebi ulogu protagonista,

Dante putuje sve dublje u ponore Pakla,

gdje svjedoči brutalnim kaznama
specifičnima za svaki od devet krugova.

Počevši od Limba, putuje kroz Požudu,
Proždrljivost, Pohlepu, Srditost,

Krivovjerje, Nasilje i Prijevaru,

sve do zastrašujućeg devetog kruga

u kojem na zarobljene izdajice
budno pazi Sotona glavom i bradom.

Sljedeća dva dijela, "Čistilište" i "Raj",
nastavak su Danteovog putovanja.

Ondje se uspinje na Planinu Čistilišta

i uzdiže kroz devet nebesa Raja.

Pisana više od deset godina, ova
tri spjeva čine "Božanstvenu komediju",

alegorijski prikaz
putovanja duše prema Bogu.

No Danteova "Božanstvena komedija"
više je od religijske alegorije.

Predstavlja i duhovit, oštar
komentar o talijanskoj politici.

Dante, vojnik i državnik iz Firence,
snažno je vjerovao u Boga,

ali i često kritizirao
Rimokatoličku Crkvu.

Posebno joj je zamjerao neobuzdani
nepotizam i prakticiranje simonije,

kupovanje i prodavanje vjerskih
usluga poput oprosta grijeha.

Mnogi su iskorištavali
ove korumpirane običaje,

no rijetki su ih podržavali kao
Guelfi Neri ili Crni gvelfi.

Riječ je o političkoj i vjerskoj frakciji

koja se zalagala za jačanje
papine političke moći.

Dante je bio član frakcije Guelfi
Bianchi, odnosno Bijeli gvelfi,

prema kojoj je Firenci trebalo
više slobode od rimskog utjecaja.

Kao javni predstavnik Bijelih gvelfa,

Dante je redovito otvoreno
govorio protiv papine moći,

sve dok Crni gvelfi nisu stupili na vlast

i protjerali ga iz Firence 1302.

Umjesto da ga ušutka,

doživotan izgon urodio je
njegovom najžustrijom kritikom.

Osramoćen i bez nade za povratak,

Dante je nesputano izrazio
osudu Crkve i talijanskog društva.

Napisavši "Božanstvenu
komediju" na talijanskom,

umjesto na latinskom,
jeziku obrazovane elite,

Dante se pobrinuo da dopre do čim veće
publike za svoj britak politički komentar.

U petom krugu pakla s dušama srditih,

Dante zadovoljno promatra

kako grešnici Filippu Argentiju,
Crnom gvelfu, trgaju ud po ud.

U krugu Prijevare

Dante razgovara sa zagonetnim grešnikom
koji gori u najvrelijim plamenovima.

Doznaje da je riječ o papi Nikoli III.

On mu kaže da će ga, kad umru,
zamijeniti njegova dva nasljednika.

Sva trojica kriva su
za simoniju i korupciju.

Unatoč turobnim i na mahove
nasilnim slikama iz "Pakla",

"Božanstvena komedija"
ujedno je i ljubavna priča.

Iako su mu dogovorili brak

s djevojkom iz jedne
moćne firentinske obitelji,

Dante je bio nesretno zaljubljen
u drugu ženu od svoje devete godine:

Beatrice Portinari.

Navodno su se sreli tek dvaput,
no cijelog je života bila Danteova muza,

nadahnuće i predmet
mnogih njegovih djela.

Štoviše, upravo ga je Beatrice potaknula
na odvažno putovanje niz ponore Pakla

i uz visoravni Planine Čistilište.

Prikazana kao snažan, nebeski lik,

Beatrice vodi Dantea kroz
koncentrične krugove Raja,

gdje se konačno
susreće licem u lice s Bogom.

U stoljećima koja su uslijedila
nakon objave "Božanstvene komedije",

teme ljubavi, grijeha i iskupljenja

preuzeli su mnogi umjetnici,

od Augustea Rodina i Salvadora Dalija
do Ezre Pounda i Neila Gaimana.

Sam Dante doživio je vlastito zakašnjelo,
zemaljsko iskupljenje 2008. godine,

kada je Firenza konačno
ukinula pjesnikov zastarjeli izgon.