Biti u mogućnosti navigirati je poseban dar i ne postoji ništa slično. Ne postoji veća satisfakcija nego napustiti luku znajući da mogu odvesti svoju ekipu i svoj brod sigurno iz te luke u drugu udaljenu možda i pet, šest, osam ili deset tisuća kilometara. Biti na moru za mene je... totalna sloboda i to je ultimativna prilika biti svoj, jer ne možeš biti ništa drugo. Pred svojim kolegama na brodu si ogoljen. To je mali prostor. Maiden je jedrilica dugačka 18 metara. 12 žena se nalazi na tom brodu od 18 metara. Doslovce ste jedna uz drugu, tako da morate biti svoji. Najveći trenutak za mene kada jedrim je trenutak kada kopno nestane. To je neopisiv trenutak... (uzdah) avanture i bez okretanja, samo ti i tvoj brod i elementi. Želim svima da to iskuse barem jednom u životu. Što se više odmičeš od kopna, to se više približavaš samom sebi. To si ti, kako doći do sljedećeg odredišta, kako preživjeti, kako brinuti jedni o drugima i što učiniti kako bismo prešli na drugi kraj. Najčešće pitanje koje mi postavljaju kada održavam govore je: "Kako postati mornar koji se utrkuje oceanom?" I to je zbilja dobro pitanje. I oduvijek sam htjela odgovoriti: "Imala sam viziju koja je postala san, koji je postao opsesija." Ali, naravno, život nije uvijek takav, i jedna stvar koju bih stvarno voljela da ljudi znaju o meni je ta da moj život nije išao od točke A do točke B, jer koliko ljudi može reći da njihov život ide od točke A do točke B i pomisle: "Napravit ću ovo." i onda to uistinu naprave? Zato kažem istinu. A istina je da sam izbačena iz škole u dobi od 15 godina i da je pateći ravnatelj poslao pateću notu mojoj patećoj majci u kojoj je pisalo da ako se Tracy pojavi ponovno na vratima ove škole, pozvat će policiju. Moja mama me posjela i rekla: "Draga, obrazovanje nije za svakoga." I tada mi je dala najbolji savjet koji mi je ikad itko dao. Rekla je: "Svatko od nas je dobar u nečemu, samo moraš potražiti što je to." I kad sam imala 16 godina, dozvolila mi je otputovati u Grčku samo s ruksakom. Završila sam radeći na brodovima, što je bilo OK, sa 17 godina nisam zaista znala što želim raditi, više sam išla niz vjetar. I tada, na mom drugom transatlantskom putovanju, moj skiper mi je rekao: "Možeš li navigirati?" I, naravno, rekla sam: "Naravno da ne mogu navigirati, izbačena sam iz škole prije nego sam naučila dijeliti." Rekao je: "Ne misliš li da bi trebala moći navigirati? Što ako padnem preko broda? Prestani biti promatrač vlastitog života, prestani gledati ono što radiš i počni sudjelovati." Taj dan je za mene ustvari dan kada je moj cijeli život započeo. Naučila sam navigirati u dva dana... A ja sam netko tko mrzi brojeve i gleda na njih kao na hijeroglife. To mi je otvorilo prostor i prilike kakve nikad nisam mogla zamisliti. Uspjela sam dobiti mjesto na utrkama Whitbread Round i World Race. Bili smo 17 Južnoafrikanaca i ja. Bila mi je 21 godina i to je bilo najduljih devet mjeseci u mom životu. Bila sam kuharica i uspjela preživjeti do kraja, i kada sam došla do cilja shvatila sam da se natjecalo 230 posada i tri žene, a ja sam bila jedna od njih. A ja sam loša kuharica. Ali sam zbilja dobar navigator. Mislim da je sljedeća najdublja misao mog cijelog života bila: "Nijedan muškarac mi nikada neće dozvoliti da budem navigator na njegovom brodu." I to je i danas slučaj. U 35 godina utrke Whitbread bila su samo dva ženska navigatora koja su bila u cjelovito ženskim posadama i tako se rodio Maiden. Tog trenutka sam pomislila: "Imam nešto za što se borim." I nisam imala zamisao da se želim boriti, to je nešto što sam prihvatila vrlo prirodno. Otkrila sam stvari o sebi za koje nisam znala da postoje. Otkrila sam da imam borbeni duh, otkrila sam da sam kompetitivna - nikad to prije nisam znala - i otkrila sam svoju drugu strast, a to je jednakost. Nisam mogla to propustiti. I nije se radilo samo o meni, da želim navigirati brodom i moram sastaviti svoju posadu i svoju ekipu, prikupiti novac, pronaći brod kako bih mogla biti navigator. Radilo se o svim ženama posvuda. I tada sam shvatila da ću provesti ostatak svog života radeći ovo. Bilo je potrebno mnogo vremena kako bismo prikupile novac za utrke Whitbread Round i World Race 1989. godine. I dok smo pretraživali sve te velike multimilijunske muške projekte oko nas, skupa sa svojim novoulaštenim brodovima dizajniranima za utrke, shvatili smo da to nismo mi. Morali smo osmisliti sve novo i krenuli smo. Nitko nije imao dovoljno vjere u nas kako bi nam dao toliki novac. Tako da sam stavila hipoteku na kuću i našli smo staru ragu s pedigreom - stari Whitbread brod... koji je već dva puta plovio oko svijeta u Južnoj Africi. Nekako smo nagovorili nekakvog tipa da ga stavi na svoj brod i dovuče ga nama natrag u Ujedinjeno Kraljevstvo. Cure su bile prestravljene stanjem broda. Dobile smo besplatno mjesto u brodogradilištu. Postavile smo ga i redizajnirale, cijelog smo ga rastavile i to sve samostalno. To je bilo prvi puta da je netko vidio žene u brodogradilištu, tako da je to bilo zabavno. Svako jutro kada smo dolazile svi su zurili u nas. Ali to je imalo i svoje prednosti jer su svi bili susretljivi. Bili smo takva novina. Znate, dobili smo generator, motor... "Želite li ovo staro uže?" "Može." "Stara jedra?" "Može, uzet ćemo ih." Tako da smo putem sve izmišljali. I zapravo mislim da je jedna od velikih prednosti koje smo imali bila, znate, da nije unaprijed postojala zamisao o tome kako će cjelovito ženska posada oploviti svijet. Tako da je sve što smo učinile bilo OK. I uz sve to, privuklo je i ljude. Ne samo žene - muškarce, svakoga kome je ikada bilo rečeno: "Ne možeš to napraviti jer nisi dovoljno dobar", nisi pravog spola, prave rase, boje kože ili štogod. Maiden je postao strast. I bilo je teško prikupiti novac ... Stotine nas kompanija nije htjelo sponzorirati. Rekli su nam da to ne možemo učiniti, ljudi su mislili da ćemo poginuti ... Znate, ljudi su mi doslovno znali prići i reći: "Poginut ćeš." Pomislila bih: "OK, to je moja stvar, a ne tvoja." Na kraju je jordanski kralj Hussein sponzorirao Maiden i to je bila fantastična stvar, jako puno ispred svog vremena, sve zbog jednakosti. Oplovili smo svijet s porukom mira i jednakosti. Bili smo jedini brod u utrci s bilo kakvom porukom. Osvojili smo dvije postaje Whitbread utrke, dvije najteže postaje, i završili smo kao drugi ukupno. I to je i dalje najbolji rezultat jednog britanskog broda od 1977. godine. To je zasmetalo mnogim ljudima. I mislim da to što smo tada napravili nismo zapravo shvatili. Znate, prešli smo ciljnu liniju, nevjerojatan ulaz u cilj, 600 brodova koje je jedrilo uz nas tjesnacem Solent; 50 000 ljudi u Ocean Villageu skandiralo je "Maiden, Maiden" dok smo prilazili. I tako smo znali da smo napravili nešto što smo stvarno htjeli i nadali se da smo postigli nešto dobro, ali tada nismo pojma imali koliko smo ženskih života promijenili. Južni ocean je moj najdraži ocean. Svaki ocean ima karakter. Tako je Sjeverni Atlantik za "propješačiti". To je veseli, "samo naprijed", "slobodno prođi", "zabavi se" tip oceana. Južni ocean je mrtvo ozbiljni ocean. I čim prijeđeš u Južni ocean, odmah znaš, njegova duljina i širina, znaš da si tamo, valovi se dižu, počinju dobivati bijele vrhove, postaje zbilja sivo, počinješ imati osjećaj lišenosti. Veliki je fokus na tome tko si i što si u toj svoj masivnoj divljini koja te okružuje. Prazan je. Toliko velik i prazan. Vidiš albatrose kako se kovitlaju oko broda. Potrebno je četiri dana kako bi prešao kroz njihov teritorij, tako da se isti albatrosi pojavljuju kroz ta četiri dana. I njima smo poprilična novost tako da doslovno surfaju uz vjetar s našeg glavnog jedra i vise iza broda, tako da osjećate njihovu prisutnost iza vas, okrenete se i tamo su ti albatrosi koji vas gledaju. Prodali smo Maiden na kraju utrke, još uvijek nismo imali novaca. Prije pet godina smo brod pronašli baš u vrijeme kada je filmski redatelj odlučio da želi napraviti dokumentarac o Maidenu. Pronašli smo Maiden i vratio se u moj život te me podsjetio na mnoge stvari koje sam zapravo zaboravila kroz godine, o tome kako pratiti svoje srce i instinkt i zbilja biti dio svemira. I sve što smatram važnim u životu, Maiden mi je vratio. Dakle, spasili smo ga, potražili grupno financiranje, spasili smo ga sa Sejšela. Princeza Haya, kći kralja Husseina, financirala je povratak broda u Ujedinjeno Kraljevstvo i zatim restauraciju. Cijela originalna postava je bila prisutna. Okupili smo originalni tim. I tada smo se upitali: što ćemo učiniti s Maidenom? I to je, za mene, bio trenutak u životu kada sam pogledala unatrag svaku sitnicu koju sam napravila, svaki projekt, svaki osjećaj, svaku strast, svaku bitku, svaku borbu, i odlučila kako želim da Maiden nastavi tu borbu za sljedeću generaciju. Maiden plovi oko svijeta na petogodišnjoj turneji. Angažirani smo oko tisuća djevojčica iz cijelog svijeta. Podupiremo društvene programe kako bi obrazovali djevojčice. Obrazovanje ne znači samo sjedenje u učionici. Za mene je to učenje djevojčica o tome kako ne moraju izgledati na određeni način, ne moraju se osjećati na određeni način, ne moraju se ponašati na određeni način. Možeš biti uspješan, možeš slijediti svoje snove i možeš se boriti za njih. Život ne ide od točke A do točke B. Zamršen je. Moj život je bio zamršen od početka do kraja, ali nekako sam dospjela tamo gdje smo krenuli. Budućnost za nas i Maiden izgleda fantastično. I za mene, sve je u zatvaranju kruga. O zatvaranju kruga s Maidenom i njegovom korištenju kako bih poručila djevojčicama da ukoliko samo jedna osoba ima povjerenja u vas, možete učiniti bilo što.