Tokom 1960-ih, Ef-Bi-Aj je prikupio skoro dve hiljade dokumenata u okviru istrage jednog od najpoznatijih američkih umova. Predmet ove istrage je bio pisac po imenu Džejms Boldvin. U to vreme, Ef-Bi-Aj je sprovodio istragu o mnogim umetnicima i misliocima, ali većina njihovih dosijea nije bila ni prineti veličini Boldvinovog. Tih godina kada ga je Ef-Bi-Aj progonio, postao je jedan od najprodavanijih autora crne rase na svetu. Pa, zbog čega je Džejms Boldvin toliko dobio na značaju u mašti kako javnosti, tako i vlasti? Rođen je u Harlemu 1924. godine i bio je najstarije od devetoro dece. Sa 14 godina počeo je da radi kao propovednik. Držeći propovedi, razvio je svoj spisateljski izraz, ali i sve veće neslaganje sa stavom crkve u vezi sa rasnom nejednakošću i homoseksualnošću. Nakon srednje škole, počeo je da piše romane i eseje dok je radio niz čudnih poslova. Ali pitanja koja su ga odbila od crkve bila su neizbežna u njegovom svakodnevnom životu. Stalno se suočavao sa rasizmom i homofobijom, bio je ljut i razočaran i žudeo je za manje ograničenim životom. Tako se 1948. godine, u 24. godini, preselio u Pariz kao spisatelj stipendista. Iz Francuske je objavio svoj prvi roman „Idi i reci to na gori“ 1953. godine. Knjiga se odvija u Harlemu, a istražuje crkvu kao izvor represije i nade. Bila je popularna kod crnaca, kao i kod belaca čitalaca. Dok je sticao priznanje za svoj književni rad, Boldvin je sakupio svoje misli o rasi, klasi, kulturi i izgnanstvu u svom proširenom eseju „Beleške domorodačkog sina“ iz 1955. godine. U međuvremenu, pokret građanskih prava je hvatao zamah u Americi. Američki crnci su postepeno sticali prava registrovanja da glasaju i glasanja, ali im je i dalje bilo uskraćeno osnovno poštovanje u školama, autobusima, na radnom mestu i u vojnoj službi. Iako je do kraja života prvenstveno živeo u Francuskoj, Boldvin se snažno zalagao za pokret, duboko svestan obećanja svoje zemlje koje nije bilo ispunjeno. Video je kako članovi porodice, prijatelji i komšije naglo upadaju u bolesti zavisnosti, zatvorske ćelije i samoubistvo. Smatrao je da njihove sudbine proističu iz ograničenja podeljenog društva. Godine 1963, objavio je „Vatru sledeći put“, impresivan portret rasne borbe za koju je smatrao odgovornim belački deo Amerike, ali je išao i dalje, tvrdeći da rasizam škodi i belcima. Prema njegovom mišljenju, svi su neraskidivo zamršeni u istoj društvenoj strukturi. Dugo je verovao u sledeće: „Ljudi su zarobljeni u istoriji i istorija je zarobljena u njima.“ Boldvinova uloga u pokretu za građanska prava prevazilazila je posmatranje i izveštavanje. Takođe je putovao američkim jugom i prisustvovao skupovima na kojima je držao svoja predavanja. Vodio je debate sa belcima političarima, kao i sa crncima aktivistima, uključujući Malkolma Iksa, i služio je kao spona crnih aktivista i intelektualaca sa belačkim liderima kao što je Robert Kenedi. Zbog Boldvinove jedinstvene sposobnosti da formuliše uzroke socijalnih turbulencija na način koji je belačka publika bila spremna da čuje, Kenedi i ostali su ga često smatrali ambasadorom američkih crnaca, što je etiketa koju je Boldvin odbacivao. Istovremeno, njegovo umeće sa rečima navelo je Ef-Bi-Aj da u njemu vidi pretnju. Čak i u okviru pokreta za građanska prava, Boldvin bi se ponekad osećao kao autsajder zbog svog izbora da živi u inostranstvu, kao i zbog svoje seksualnosti, koju je otvoreno ispitivao u svojim delima u vreme kada je homofobija bila jako izražena. Kroz ceo svoj život, Boldvin je smatrao da je njegova uloga da bude svedok istine. Za razliku od mnogih vršnjaka, doživeo je da vidi neke od pobeda pokreta za građanska prava, ali neprekidne rasne nejednakosti u SAD-u znatno su uticale na njega. Iako se možda osećao zarobljeno u svom trenutku u istoriji, u njegovim rečima su se prepoznale generacije ljudi, dok su ih vodile ka suptilnijem razumevanju najsloženijih društvenih pitanja.