Bilo je to savršeno vjenčanje,
tako su mislili gosti.
Mladoženja je bio Orfej,
najveći od svih pjesnika i glazbenika.
Mlada Euridika, šumska nimfa.
Svi su mogli reći da je par
zaista zaljubljen.
Iznenada, Euridika se spotakla,
i pala je na tlo.
Dok je Orfej došao do nje,
bila je mrtva
i zmija koja ju je ugrizla
puzala je u travi.
Nakon Euridikinog pogreba,
Orfej je bio svladan tugom
koju ljudski svijet nije mogao izdržati,
i odlučio je otputovati u zemlju mrtvih,
mjesto s kojeg se nijedno živo biće nikad
nije vratilo, kako bi spasio voljenu.
Kada je Orfej došao do vrata podzemlja,
počeo je svirati na svojoj liri.
Glazba je bila tako prekrasna da je Kerber,
troglavi pas čuvar mrtvih,
legao dok je Orfej prolazio.
Haron, kapetan vila koji je naplaćivao
dušama mrtvih prelazak preko rijeke Stiks,
bio je toliko ganut glazbom da je prevezao
Orfeja i nije mu naplatio.
Kada je Orfej ušao u palaču
Hada i Perzefone,
kralja i kraljice smrti,
počeo je pjevati.
Pjevao je o svojoj ljubavi
za Euridiku, koja je prerano uzeta.
Dan će doći kada će ona,
kao i sva živa bića,
živjeti u zemlji mrtvih
svu vječnost,
pa ne bi li Had mogao dati
joj još par godina na Zemlji.
U trenutku kada je Orfej
završio, pakao je stao.
Sizif nije više gurao svoj kamen uzbrdo.
Tantal nije posegnuo za vodom
koju neće nikada moći piti.
Čak su i Furije,
božice osvete, plakale.
Had i Perzefona uslišali su
mu želju, ali pod jednim uvjetom.
Dok se bude penjao iz podzemlja,
ne smije se okrenuti da provjeri
je li Euridika iza njega.
Ako to učini, zauvijek će se vratiti
natrag u zemlju mrtvih.
Orfej se počeo penjati.
Svakim korakom,
sve više se brinuo
slijedi li ga Euridika.
Nije ništa čuo --
gdje su joj koraci?
Napokon, prije nego je iskoračio
iz podzemlja
i na svjetlo dana,
pokleknuo je.
Orfej se pokušao vratiti u podzemlje
ali više nije mogao ući.
Odvojen od Euridike,
Orfej se zakleo da nikad više
neće voljeti ženu.
Umjesto toga, sjedio je u šumarku
i pjevao pjesme o ljubavnicima.
Bio je tu Ganimed, prekrasni dječak
kojeg je Zeus učinio nosačem pića bogovima.
Bila je tu Mirna, koja je voljela svog oca
i bila kažnjena zbog toga,
i Pigmalion, koji je izradio
idealnu ženu od slonovače,
a onda se molio Veneri
dok nije oživjela.
A tu je bila i Venera,
čijeg je prekrasnog Adonisa
ubio vepar.
Kao da su Orfejeva vlastita ljubav
i njegov gubitak
mu podarili mogućnost da vidi
u srca bogova i ljudi posvuda.
Za neke, ipak, poezija nije bila dovoljna.
Grupa divljih žena, imena Menade
nije mogla podnijeti da pjesnik
koji tako prekrasno pjeva o ljubavi
ne voli njih.
Njihova ljubomora ih je izludjela
i uništile su jadnog Orfeja.
Ptice, pjevači prirode,
oplakivale su Orfeja,
kao i rijeke,
koje su radile glazbu dok su tekle.
Svijet je izgubio dvije velike duše.
Orfej i Euridika voljeli su jedno drugo
toliko snažno da kada su razdvojeni,
Orfej je shvatio bol i radosti
ljubavnika posvuda,
i novi oblik umjetnosti,
ljubavna pjesma, je rođen.
Dok je svijet plakao, Orfej je našao mir,
i svoju drugu polovicu, u podzemlju.
Ondje, do danas šeta s Euridikom,
uz obale rijeke Stiks.
Nekad šetaju jedno pored drugog,
nekad je ona naprijed,
a nekad on, i okreće se i gleda ju
koliko god želi.