Bilo je to savršeno vjenčanje, tako su mislili gosti. Mladoženja je bio Orfej, najveći od svih pjesnika i glazbenika. Mlada Euridika, šumska nimfa. Svi su mogli reći da je par zaista zaljubljen. Iznenada, Euridika se spotakla, i pala je na tlo. Dok je Orfej došao do nje, bila je mrtva i zmija koja ju je ugrizla puzala je u travi. Nakon Euridikinog pogreba, Orfej je bio svladan tugom koju ljudski svijet nije mogao izdržati, i odlučio je otputovati u zemlju mrtvih, mjesto s kojeg se nijedno živo biće nikad nije vratilo, kako bi spasio voljenu. Kada je Orfej došao do vrata podzemlja, počeo je svirati na svojoj liri. Glazba je bila tako prekrasna da je Kerber, troglavi pas čuvar mrtvih, legao dok je Orfej prolazio. Haron, kapetan vila koji je naplaćivao dušama mrtvih prelazak preko rijeke Stiks, bio je toliko ganut glazbom da je prevezao Orfeja i nije mu naplatio. Kada je Orfej ušao u palaču Hada i Perzefone, kralja i kraljice smrti, počeo je pjevati. Pjevao je o svojoj ljubavi za Euridiku, koja je prerano uzeta. Dan će doći kada će ona, kao i sva živa bića, živjeti u zemlji mrtvih svu vječnost, pa ne bi li Had mogao dati joj još par godina na Zemlji. U trenutku kada je Orfej završio, pakao je stao. Sizif nije više gurao svoj kamen uzbrdo. Tantal nije posegnuo za vodom koju neće nikada moći piti. Čak su i Furije, božice osvete, plakale. Had i Perzefona uslišali su mu želju, ali pod jednim uvjetom. Dok se bude penjao iz podzemlja, ne smije se okrenuti da provjeri je li Euridika iza njega. Ako to učini, zauvijek će se vratiti natrag u zemlju mrtvih. Orfej se počeo penjati. Svakim korakom, sve više se brinuo slijedi li ga Euridika. Nije ništa čuo -- gdje su joj koraci? Napokon, prije nego je iskoračio iz podzemlja i na svjetlo dana, pokleknuo je. Orfej se pokušao vratiti u podzemlje ali više nije mogao ući. Odvojen od Euridike, Orfej se zakleo da nikad više neće voljeti ženu. Umjesto toga, sjedio je u šumarku i pjevao pjesme o ljubavnicima. Bio je tu Ganimed, prekrasni dječak kojeg je Zeus učinio nosačem pića bogovima. Bila je tu Mirna, koja je voljela svog oca i bila kažnjena zbog toga, i Pigmalion, koji je izradio idealnu ženu od slonovače, a onda se molio Veneri dok nije oživjela. A tu je bila i Venera, čijeg je prekrasnog Adonisa ubio vepar. Kao da su Orfejeva vlastita ljubav i njegov gubitak mu podarili mogućnost da vidi u srca bogova i ljudi posvuda. Za neke, ipak, poezija nije bila dovoljna. Grupa divljih žena, imena Menade nije mogla podnijeti da pjesnik koji tako prekrasno pjeva o ljubavi ne voli njih. Njihova ljubomora ih je izludjela i uništile su jadnog Orfeja. Ptice, pjevači prirode, oplakivale su Orfeja, kao i rijeke, koje su radile glazbu dok su tekle. Svijet je izgubio dvije velike duše. Orfej i Euridika voljeli su jedno drugo toliko snažno da kada su razdvojeni, Orfej je shvatio bol i radosti ljubavnika posvuda, i novi oblik umjetnosti, ljubavna pjesma, je rođen. Dok je svijet plakao, Orfej je našao mir, i svoju drugu polovicu, u podzemlju. Ondje, do danas šeta s Euridikom, uz obale rijeke Stiks. Nekad šetaju jedno pored drugog, nekad je ona naprijed, a nekad on, i okreće se i gleda ju koliko god želi.