Venčanje je bilo savršeno, mislili su gosti. Mladoženja je bio Orfej, najveći od svih pesnika i muzičara. Mlada je bila Euridika, šumska nimfa. Svima je bilo jasno da je par istinski i duboko zaljubljen. Iznenada, Euridika se zateturala, a potom pala na zemlju. Dok je Orfej stigao do nje, bila je mrtva, a zmija koja je ugrizla gmizala je dalje kroz travu. Nakon Euridikine sahrane, Orfej je bio ophrvan bolom koga svet ljudi nije mogao da obuzda, pa je odlučio da otputuje u zemlju mrtvih, u mesto iz kojeg se nijedno živo biće nije vratilo ikada, kako bi spasio voljenu. Kada je Orfej stigao do kapija Podzemlja, počeo je da svira na liri. Muzika je bila toliko lepa da je Kerber, troglavi pas koji je stražario mrtvima, prilegao dok je Orfej prolazio. Haron, lađar koji je naplaćivao mrtvim dušama da pređu reku Stiks, bio je toliko dirnut muzikom da je prevezao Orfeja bez naknade. Kada je Orfej ušao u dvorac Hada i Persefone, kralja i kraljice mrtvih, počeo je da peva. Pevao je o svojoj ljubavi prema Euridiki i rekao kako je otrgnuta suviše rano. Stigao bi dan kada će, kao i sva živa bića, počivati u zemlji mrtvih za čitavu večnost, pa zar joj Had nije mogao udeliti bar još nekoliko godina na Zemlji? U trenutku kada je Orfej završio, čitav pakao je stajao mirno. Sizif više nije kotrljao svoju stenu uz brdo. Tantal nije posezao za vodom, koja će mu zauvek biti zabranjena za piće. Čak su i Furije, demonske boginje osvete, plakale. Had i Persefona su uslišili Orfejevu molbu, ali pod jednim uslovom. Dok bude izlazio iz podzemnog sveta, ne sme da se osvrne unazad da vidi da li ga Euridika prati. Ako se osvrne, ona će se vratiti u zemlju mrtvih zauvek. Orfej je počeo da se penje. Svakim korakom, bio je sve više zabrinut da li je Euridika iza njega. Nije čuo bilo šta - gde je zvuk njenih stopa? Konačno, baš pre nego što je iskoračio iz podzemnog sveta na svetlost dana, popustio je pred iskušenjem. Orfej je pokušao da se vrati u podzemlje, ali mu nije dozvoljen ulazak. Razdvojen od Euridike, Orfej se zakleo da neće voleti drugu ženu nikad više. Umesto toga, sedeo je među drvećem i pevao pesme o ljubavnicima. Pevao je o Ganimedu, prelepom dečaku koga je Zevs pretvorio u slugu za bogove. Pevao je o Mirni, koja je volela svog oca i bila kažnjena zbog toga i Pigmalionu, koji je isklesao sebi idealnu ženu od slonovače, potom se molio Veneri sve dok nije oživela. A pevao je i o samoj Veneri, čijeg je prelepog Adonisa ubio vepar. Činilo se da Orfejeva lična ljubav i gubitak mu dozvoljavaju da prozre u srca bogova i ljudi svuda. Nekima, međutim, poezija nije bila dovoljna. Grupa divljih žena, po imenu Menade, nije mogla da podnese misao na to da pesnik koji tako divno peva o ljubavi ne voli njih. Mahnite od ljubomore uništile su jadnog Orfeja. Ptice, pevači prirode, oplakivale su Orfeja, kao i reke, koje su žuborenjem stvarale muziku. Svet je izgubio dve velike duše. Orfej i Euridika su se toliko voleli da kada su rastavljeni, Orfej je razumeo bol i užitke ljubavnika odasvuda, i novi umetnički oblik, ljubavna pesma, je rođen. Dok je svet plakao, Orfej je našao mir i svoju drugu polovinu u podzemlju. Tu i dan-danas on šeta s Euridikom duž obala reke Stiks. Ponekad šetaju bok uz bok; ponekad je ona ispred njega; a ponekad on ide ispred, osvrćući se nazad na nju koliko mu je volja.