„Sve što sam želela je zasluženo unapređenje, a on mi je rekao: 'Popni se na sto i raširi ih.'“ „Svi muškarci u mojoj kancelariji napisali su na papir koje seksualne usluge bih mogla da im pružim. Sve što sam tražila je bila kancelarija sa prozorom.“ „Pitala sam ga za savet kako mogu da izdejstvujem nacrt zakona od komiteta; on me je pitao da li sam ponela štitnike za kolena.“ Ovo je samo nekoliko užasavajućih priča koje sam čula od žena tokom prošle godine dok sam istraživala seksualno uznemiravanje na radnom mestu. Otkrila sam da je to epidemija prisutna širom sveta. To je užasavajuća stvarnost miliona žena kad sve što žele da rade jeste da svaki dan idu na posao. Seksualno uznemiravanje ne pravi razlike. Možete nositi suknju, medicinski mantil ili kamuflažnu vojnu uniformu. Možete biti mlade ili stare, udate ili ne, crne ili bele. Možete podržavati demokrate, republikance ili nezavisne kandidate. Čula sam od toliko mnogo žena: policajki, članica naše vojske, finansijskih pomoćnica, glumica, inženjerki, advokatica, bankarki, računovođa, učiteljica, novinarki. Seksualno uznemiravanje, izgleda, nije vezano za seks. Vezano je za moć i za ono što vam neko radi u pokušavaju da vam oduzme moć. Ovde sam danas da vas ohrabrim da shvatite da možete povratiti tu moć. (Aplauz) Dana 6. jula 2016. godine skočila sam u nepoznato sasvim sama. Bio je to najstrašniji trenutak mog života; mučan izbor. Pala sam u ambis sasvim sama i nisam znala šta me dole čeka. Ali, tada se nešto čudesno počelo dešavati. Hiljade žena su počele da kontaktiraju sa mnom da bi podelile svoje priče o bolu, agoniji i stidu. Rekle su mi da sam postala njihov glas - one nisu imale glas. Iznenada sam shvatila da čak i u 21. veku svaka žena i dalje ima priču. Kao Džojs, načelnica stjuardesa, kojoj bi šef na sastancima svakog dana govorio o porno filmovima koje je gledao prethodne noći dok bi crtao penise u svom blokčetu. Otišla je da se žali. Nazvali su je „ludom“ i otpustili su je. Kao Džoana, bankarka na Vol Stritu. Njene kolege su je stalno oslovljavale groznom rečju koja počinje na „p“. Žalila se. Obeležena je kao smutljivac i nikada neće moći da sklopi nijedan posao na Vol Stritu. Kao Elizabet, vojni oficir. Njene podređene muške kolege su joj mahale novčanicama od jednog dolara ispred lica i govorile: „Pleši za mene!“ A kada je otišla da se požali majoru, rekao je: „Šta? Samo jedan dolar? Vrediš makar pet ili deset!“ Nakon što sam pročitala, odgovorila na sve i plakala nad svim ovim imejlovima, shvatila sam da imam puno toga da uradim. Ovo su potresne činjenice - jedna od tri žena, koliko znamo, je bila žrtva seksualnog uznemiravanja na radnom mestu. Sedamdeset jedan posto ovih incidenata nikad se ne prijavi. Zašto? Zato što, kada žene progovore o tome, još uvek ih nazivaju lažovima i smutljivcima i bivaju ponižene, odbačene, degradirane, stavljene na crnu listu i otpuštene. Prijavljivanje seksualnog uznemiravanja veoma često može značiti kraj karijere. Od svih žena koje su kontaktirale sa mnom, skoro nijedna danas više ne radi u svojoj izabranoj profesiji i to je nečuveno. Ja sam, takođe, ćutala na početku. Meni se to desilo na kraju moje godine kao Mis Amerike kada sam se sastala sa TV direktorom na visokom položaju u Njujorku. Mislila sam da mi je pomogao tokom tog dana dok je puno telefonirao. Otišli smo na večeru, a na zadnjem sedištu automobila iznenada se bacio na mene i ugurao mi jezik u grlo. Bila sam naivna i nisam shvatila da je, „da bi pokrenuo moju karijeru“, takođe nameravao da se uvuče u moje gaćice. Samo nedelju dana kasnije kad sam se sastala sa izdavačem na visokom položaju u Los Anđelesu, to se opet dogodilo. Opet u automobilu. Uhvatio me je za vrat svojom rukom i zabio mi glavu toliko snažno u njegovo međunožje da nisam mogla da dišem. Ovo su događaji koji u potpunosti unište vaše samopouzdanje. Ovo su događaji koje, do nedavno, nisam čak ni nazivala napadima. Zbog ovoga imamo još puno toga da uradimo. Nakon moje godine kao Mis Amerike nastavila sam da upoznajem mnogo poznatih ljudi, uključujući Donalda Trampa. Kada je ovo fotografisamo 1988. godine, niko nije mogao ni da predvidi gde ćemo danas biti. (Smeh) Ja - u borbi da okončam seksualno uznemiravanje na radnom mestu; on - predsednik Sjedinjenih Država uprkos tome. Ubrzo potom sam dobila svoj prvi posao na TV stanici u Ričmondu u Virdžiniji. Obratite pažnju na samouveren osmeh i svetlo rozi sako. Zanemarite kosu. (Smeh) Radila sam veoma naporno da dokažem da plavuše imaju puno mozga. Ali, ironično, jedna od prvih vesti o kojoj sam izveštavala bilo je svedočenje Anite Hil u Vašingtonu. Ubrzo nakon toga i ja sam doživela seksualno uznemiravanje na radnom mestu. Izveštavala sam o događaju u selu u Virdžiniji, a kada smo se vratili u automobil, moj kamerman je počeo da govori da se pita koliko sam uživala kada mi je dodirivao grudi dok mi je nameštao mikrofon. Postalo je sve gore nakon toga. Bila sam u stanju pripravnosti naslonjena na vrata - nije bilo mobilnih telefona. Bila sam prestrašena. Zaista sam zamišljala sebe kako se prevrćem napolje kroz vrata pri brzini od osamdeset kilometara, kao što sam videla u filmovima, i pitala sam se koliko će me to boleti. Kada je priča o Harviju Vajnstinu, jednom od najuticajnijih osoba u celom Holivudu, ugledala svetlost dana, optužbe su bile užasavajuće. Međutim, toliko žena je progovorilo da sam shvatila da je ono što sam uradila nešto značilo. (Aplauz) Imao je tako bedan izgovor. Rekao je da je bio proizvod '60-ih i '70-ih godina i da je to bilo tad uobičajeno. Da, to je bilo tad uobičajeno i, nažalost, još uvek jeste. Zašto? Zbog svih mitova koji su još vezani za seksualno uznemiravanje. „Žene jednostavno treba da prihvate drugi posao i nađu drugu karijeru.“ Kako da ne. Recite to samohranoj majci koja ima dva posla da bi spojila kraj sa krajem, a koja je takođe žrtva seksualnog uznemiravanja. „Žene su same krive za to što im se dešava.“ Zbog odeće koju nosimo i šminke koju stavljamo na sebe. Da, pretpostavljam da su oni duksevi sa kapuljačama koje inženjeri Ubera nose u Silicijumskoj dolini baš provokativni. „Žene to izmišljaju.“ Da, zato što je baš zabavno i vredno biti degradirana i otpuštena. Ja to znam. „Žene iznose ove optužbe da bi postale slavne i bogate.“ Lično je naš predsednik je to rekao. Kladim se da Tejlor Svift, jednoj od najpoznatijih i najbogatijih pevačica na svetu, nije trebalo više novca ili slave kada je iznela optužbu zbog neželjenog dodirivanja i tražila jedan dolar za odštetu. I toliko mi je drago da je to uradila. Najnovije vesti: neispričana priča o ženama i seksualnom uznemiravanju na radnom mestu - žene samo žele bezbednu okolinu gde se osećaju dobrodošlo i gde neće biti žrtve uznemiravanja. To je sve. (Aplauz) Dakle, kako da povratimo svoju moć? Imam tri rešenja. Broj jedan - moramo pretvoriti posmatrače i one koji omogućuju zločin u saveznike. Upravo sada 98 posto američkih kompanija ima odgovarajuće pravilnike o obuci. Sedamdeset posto ima programe za sprečavanje. Ali ipak, u većini slučajeva, posmatrači i svedoci ne prijavljuju ono što su videli. Godine 2016, „Harvardski poslovni pregled“ je to nazvao posmatračkom posledicom. Ipak, setite se napada na Svetski trgovinski centar. Milion puta smo čuli: „Ako vidiš nešto, reci nešto.“ Zamislite kakav bi to uticaj imalo ako bismo to primenili na posmatrače na radnom mestu kada je u pitanju seksualno uznemiravanje, kada bismo prepoznali i prekinuli ove incidente, kada bismo se direktno suprotstavili počiniocu da pružimo pomoć i zaštitu žrtvama. Ovo je moj poziv muškarcima - potrebni ste nam u ovoj borbi. Ali, takođe, i ženama - onim ženama koje omogućuju zločin da postanu saveznici. Broj dva - promena zakona. Koliko vas zna da li imate klauzulu o prinudnoj arbitraži u svom ugovoru o radu? Ne vidim puno ruku. A ako ne znate, treba da znate, a evo i zašto. Časopis „Tajm“ je naziva, kao što vidite na ekranu, „Majušna, sitna slova u ugovorima koja omogućavaju da niko ne čuje za optužbe o seksualnom uznemiravanju.“ Evo šta to znači. Prinudna arbitraža vam uskraćuje vaše ustavom zagarantovano pravo na javno suđenje sa porotom. Tajno je. Ne dobijate iste svedoke i svedočenja. U mnogim slučajevima vaša kompanija bira arbitra za vas. Ne postoji pravo na žalbu i samo u dvadeset posto slučajeva radnica pobedi. Ponavljam, tajno je, tako da niko nikada ne sazna šta vam se desilo. Zbog toga radim toliko marljivo u Beloj kući u Vašingtonu da promenimo zakone. Evo šta kažem senatorima: „Seksualno uznemiravanje nije stvar politike.“ Pre nego što postanete nečija žrtva ne pitaju vas prvo da li ste republikanac ili demokrata. Samo to urade. I zato svima treba da bude stalo. Broj tri - budite odlučni. To počinje kada smo ponosni, kada razvijamo samopouzdanje, suprotstavljamo se, obelodanimo priču i kažemo svetu šta nam se dogodilo. Znam da je zastrašujuće, ali hajde da to uradimo zbog naše dece. Hajde da okončamo ovo za dobrobit sledećih generacija. Znam da sam ja to uradila zbog svoje dece. Ona su bila ključna pri donošenju odluke da li da prijavim svoj slučaj ili ne. Moja lepa deca - moj dvanaestogodišnji sin Kristijan i moja četrnaestogodišnja ćerka Kaja. Čoveče, kako sam ih samo potcenila. Prvi dan škole prošle godine je bio dan kada je moja rezolucija najavljena i bila sam veoma zabrinuta šta će im se dogoditi. Moja ćerka je došla kući iz škole i rekla: „Mama, puno ljudi me je pitalo šta ti se letos dogodilo.“ Tada me je pogledala i oči i rekla: „Mama, bila sam veoma ponosna da kažem da si ti moja mama.“ Dve nedelje kasnije, kada je konačno smogla snagu da ustane protiv dvoje dece koji su joj zagorčavali život, došla je kući i rekla: „Mama, smogla sam snagu da to uradim jer sam videla da si ti to uradila.“ (Aplauz) Vidite, davanje dara hrabrosti je zarazno. Nadam se da vas je moja priča inspirisala jer upravo sada je prelomni momenat. Svedoci smo stvaranja istorije. Sve više i više žena prekida ćutnju i govori: „Dosta je više.“ (Aplauz) Ovo je moja poslednja molba upućena kompanijama. Hajde da ponovo zaposlimo sve one žene čije su karijere izgubljene zbog neke nasumične budale. Evo šta ja znam o ženama - nećemo više biti potcenjene, zastrašivane ili osujećene; nećemo biti naterane na ćutnju zbog uobičajenih načina ponašanja ili zaostavština iz prošlosti. Ne. Suprotstavićemo se, obelodanićemo naše priče i nateraćemo ih da nas čuju. Bićemo žene kakve treba da budemo. I iznad svega, uvek ćemo biti odlučne. Hvala. (Aplauz)