Ovo je priča o dva drevna grada i drveću koje je odredilo njihove sudbine. Godine 3000 p.n.e, Uruk je bio gušće naseljen od današnjeg Njujorka. Ovaj prenaseljeni glavni grad je morao stalno da širi svoj irigacioni sistem kako bi prehranio rastuću populaciju. U Šri Lanki, 2 500 godina kasnije, grad Anuradhapura je imao sličan problem. Takođe su stalno rasli i, poput Uruka, njihov grad je prilično zavisio od složenog irigacionog sistema. Kako je Uruk rastao, zemljoradnici su počeli da seku drveće kako bi bilo mesta za useve. U Anuradhapuri, pak, drveće je bilo sveto. Njihov grad je bio domaćin izdanka drveta bodhi pod kojim je, kako se verovalo, Buda lično dosegao prosvetljenje. Religijsko obožavanje je usporavalo sekire zemljoradnika i čak je navelo grad da posadi dodatno drveće u gradskim parkovima. U početku, širenje Uruka se odvijalo dobro. Međutim, bez drveća koje bi prečišćavalo zalihe vode, Urukov irigacioni sistem je postao zagađen. Vodena isparenja su ostavljala mineralne naslage zbog kojih je zemljište bilo suviše slano za zemljoradnju. Nasuprot tome, Anuradhapurin irigacioni sistem je osmišljen da bude u sadejstvu sa okolnom šumom. Njihov grad je na kraju imao dvostruko više stanovnika od Uruka, a današnja Anuradhapura i dalje brine o drvetu posađenom pre 2 000 godina. Možda smatramo kako priroda nije povezana sa našim urbanim prostorom, ali drveće je oduvek bilo ključni deo uspešnih gradova. Drveće deluje kao prirodni sunđer koji upija višak vode od olujnih kiša pre nego što ga oslobodi nazad u atmosferu. Mreža njihovog korenja štiti od blatnih odrona, omogućujući tlu da zadrži vodu i prečisti toksine. Korenje pomaže u sprečavanju poplava, umanjujući potrebu za olujnim slivnicima i fabrikama za prečišćavanje vode. Njihovo porozno lišće pročišćava vazduh hvatajući ugljenik i druge zagađivače, zbog čega je suštinski važno u borbi protiv klimatskih promena. Čovečanstvo je vekovima otkrivalo ove prednosti drveća. Međutim, drveće nije samo krucijalno za zdravlje gradske infrastrukture, ono igra ključnu ulogu za zdravlje gradskih stanovnika. Tokom 1870-ih, Menhetn nije imao mnogo drveća izvan ostrvskih parkova. Bez drveća koje bi pružalo hlad, zgrade su upijale do devet puta više solarnog zračenja tokom smrtonosnih letnjih toplotnih udara. Uz loše sanitarne standarde tog perioda, nepodnošljiva vrućina je pretvorila grad u leglo bakterija poput kolere. U savremenom Hong Kongu, zbog visokih nebodera i podzemne infrastrukture teško je drveću da raste. Ovo doprinosi kritično lošem kvalitetu vazduha u gradu koji može da uzrokuje bronhitis i smanjenu funkciju pluća. Drveće utiče i na naše mentalno zdravlje. Istraživanja pokazuju da prisustvo zelenila povećava raspon pažnje i umanjuje nivoe stresa. Čak je pokazano da se bolnički pacijenti sa pogledom na zidove od cigli sporije oporavljaju od onih sa pogledom na drveće. Srećom, mnogi gradovi su puni sličnih prizora - a to nije slučajno. Još u XVIII veku, gradski planeri su počeli da prihvataju važnost gradskog drveća. Godine 1733, pukovnik Džejms Ogletorp je uradio plan grada Savane u Džordžiji kako bi se postarao da svaki komšiluk bude na najviše dva minuta hoda do parka. Nakon Drugog svetskog rata, Kopenhagen je pokrenuo potpuno novi razvoj grada duž pet arterija - od kojih je svaka bila smeštena između parkova. Ovakav nacrt je uvećao otpornost grada na zagađenje i prirodne katastrofe. A gradsko drveće nije samo dobro za ljude. Portlandska park-šuma čuva prirodni biodiverzitet regije, zbog čega je grad dom raznih lokalnih biljaka, 112 vrsta ptica i 62 vrste sisara. Nijedan grad nije posvećen drveću kao Singapur. Od 1967. godine, singapurska vlada je posadila preko 1,2 miliona stabala, kao i ono unutar vertikalnih bašti visokih 50 metara koje se nazivaju superdrvećem. Ove građevine snabdevaju sebe i obližnje konzervatorije solarnom energijom i sakupljenom kišnicom. Drveće i vegetacija trenutno pokrivaju 50% singapurske kopnene površine, umanjujući potrebu za klima-uređajima i podstičući ekološki prevoz. Procenjuje se da će do 2050. godine 65% sveta da živi u gradovima. Gradske arhitekte mogu da postave ekološke temelje, ali je na ljudima koji žive u ovim urbanim džunglama da ih učine domovima i za druga bića osim ljudi.