Kad razmišljamo o predrasudama i
pristranostima,
obično nam na pamet padnu glupi, zli ljudi
koji rade glupe i zlonamjerne stvari.
Ovu je ideju lijepo sažeo
britanski kritičar William Hazlitt
koji je napisao: "Predrasuda je
plod neznanja."
Ja vas želim uvjeriti da je ova ideja
pogrešna.
Želim vas uvjeriti da su
predrasude i pristranosti
prirodne, često racionalne,
pa čak i moralne.
Kad to jednom shvatimo,
bolje ćemo ih razumjeti
kada pođu krivo,
kada počnu imati užasne posljedice
i znat ćemo se bolje snaći
kada se to dogodi.
Krenimo sa stereotipima. Pogledate me,
znate mi ime, znate određene stvari o meni
i možete donositi određene zaključke.
Možete nagađati moju etničku pripadnost,
političku opredijeljenost,
vjerska uvjerenja.
Ovi su zaključci često i ispravni.
Dobri smo u takvim stvarima,
a to je zbog toga što
naša sposobnost stereotipiziranja ljudi
nije neki proizvoljni hir uma,
već specifičan primjer
jednog općenitijeg procesa,
a to su naša iskustva sa
stvarima i ljudima u svijetu
koja spadaju u kategorije
i svoje iskustvo možemo koristiti za
generaliziranje
o novim primjerima ovih kategorija.
Svi mi imamo puno iskustva
sa stolicama, jabukama i psima
i na temelju toga, možete vidjeti
nepoznate primjere i
možete pretpostavljati,
možete sjesti na stolicu,
jesti jabuku, pas će zalajati.
Mogli bismo biti u krivu.
Stolica bi se mogla urušiti pod nama,
jabuka može biti otrovna,
pas ne mora zalajati.
U biti, ovo je Tessie, moj pas
koji ne laje.
Ali u većini slučajeva ovo nam ide.
Uglavnom radimo dobre pretpostavke
i na društvenom i na nedruštvenom
području, a da nismo u stanju
stvarati pretpostavke o novim primjerima
na koje nailazimo,
ne bismo preživjeli.
U biti, Hazlitt se kasnije u
svom krasnom eseju
složio s ovim.
Napisao je: "Bez pomoći
predrasuda i običaja
ne bih se mogao snaći u sobi,
niti se znati ponašati
u bilo kakvim okolnostima,
niti znati kako se osjećati
u bilo kakvom životnom odnosu.
Promotrimo sad pristranosti.
Nekada svijet podijelimo na
"nas" i "njih", jedna grupa protiv druge
i nekada kada to činimo,
znamo da radimo nešto krivo i
sramimo se toga.
Ali nekada se i ponosimo time.
Otvoreno to priznajemo.
Moj omiljeni primjer ovoga
odnosi se na pitanje iz publike
na republikanskoj debati
prije prošlih izbora.
(Video) Anderson Cooper:
Odgovara na pitanja,
pitanje u dvorani, za inozemnu pomoć? Da,
gospođo?
Žena: Amerikanci trenutno pate
u našoj zemlji.
Zašto uporno šaljemo inozemnu pomoć
drugim državama
kad i mi sami trebamo svu moguću pomoć?
AC: Guverneru Perry, zašto?
(Pljesak)
Rick Perry: Apsolutno, mislim da je —
Paul Bloom: Svatko od ljudi na
pozornici složio se s premisom
njenog pitanja,
a to je da kao Amerikanci
trebamo
više brinuti o nama nego o drugima.
Općenito, ljude često ponesu
osjećaji solidarnosti, vjernosti,
ponosa, domoljublja
prema vlastitoj zemlji ili
etničkoj skupini.
Bez obzira na vaša politička uvjerenja,
mnogi su ponosni što su
Amerikanci i preferiraju Ameriku.
Stanovnici drugih država isto to
misle o svojoj naciji,
a ista je stvar i s nacionalnostima.
Neki od vas se možda ne slažu.
Neki su možda toliki kozmopoliti
da misle da etnička pripadnost i
nacionalnost
nemaju utjecaja na moral.
Ali čak i vi sofisticirani prihvaćate
da bi trebalo biti nekog povlačenja
prema vlastitoj grupi u domeni
prijatelja i obitelji,
prema bliskim ljudima,
čak i vi pravite razlike
između vas i njih.
Ova je distinkcija prirodna
i često i moralna, ali može poći krivo i
upravo je to bio dio istraživanja
velikog socijalnog psihologa
Henrija Tajfela.
Tajfel je rođen u Poljskoj 1919.
Studirao je u Francuskoj jer mu nije
bilo dozvoljeno studirati u Poljskoj
jer je bio Židov.
Tada se pridružio francuskoj vojsci
u Drugom svjetskom ratu.
Zarobljen je i završio je
kao zatočenik u ratnom kampu i
bilo je to užasno razdoblje za njega
jer da se otkrilo da je Židov,
premjestili bi ga u koncentracijski logor,
a tamo vrlo vjerojatno ne bi preživio.
Kad je rat završio, a on oslobođen,
većina njegovih prijatelja i obitelji
bila je mrtva.
Uključio se u različite aktivnosti.
Pomagao je ratnoj siročadi,
no imao je trajni interes za
znanost o predrasudama.
Kad je otvoren natječaj za
prestižnu britansku stipendiju
o stereotipima, prijavio se
i dobio ju je,
i započeo svoju sjajnu karijeru.
Njegovu je karijeru pokrenula spoznaja
da većina ljudi o Holokaustu razmišlja
na pogrešan način.
Mnogi ljudi, većina njih u to vrijeme,
na Holokaust je gledalo kao na nešto što
predstavlja tragičnu manu Nijemaca,
neku genetičku mrlju,
neku autoritarnu osobnost.
Tajfel je to odbacio.
Rekao je da on Holokaust vidi kao
tek preuveličavanje
normalnih psiholoških procesa
koji postoje u svima nama.
Kako bi to istražio, proveo je
serije klasičnih studija
na britanskim adolescentima.
U jednoj od njegovih studija
pitao ih je svakvakva pitanja
i na osnovu njihovih odgovora, rekao:
"Proučio sam tvoje odgovore
i na osnovu njih
utvrdio sam da si ti ili" --
polovici je rekao --
"obožavatelj Kandinskyja, voliš njegov rad
ili obožavatelj Kleeja i njegovog rada."
Bilo je to posve lažno.
Njihovi odgovori nisu imali
nikakve veze s njima.
Vjerojatno nikad nisu ni čuli za njih.
On ih je samo proizvoljno podijelio.
No otkrio je da su ove kategorije
važne, pa kad je kasnije
ispitanicima davao novac,
radije su davali taj novac
članovima vlastite grupe
nego članovima one druge.
Čak su bili voljni uspostavljati
razliku
između svoje i drugih grupa,
pa bi odbijali novac za vlastitu grupu
ako bi na taj način druga grupa
dobila još manje.
Ova se pristranost vrlo rano pojavljuje.
Moja kolegica i supruga
Karen Wynn na Yaleu
odradila je serije studija s
bebama gdje ih je izložila igračkama
koje su imale određene
hranidbene preferencije.
Jedna je možda voljela mahune.
Druga petit-kekse.
Testirali su bebine
hranidbene preferencije
i one obično preferiraju petit-kekse.
Pitanje je, ima li to veze s načinom
na koji se
bebe odnose prema igračkama?
Da, i to velike.
Preferirale su igračke
s istim ukusom u hrani,
pa i gore, preferirale su igračke
koje bi kažnjavale one s
drugačijim ukusom.
(Smijeh)
Ovu psihologiju pripadnosti i
nepripadnosti grupi stalno viđamo.
U političkim sukobima
unutar grupa s različitim ideologijama.
U ekstremnim slučajevima ratova u
kojima se onima koji su izvan grupe
ne daje samo manje
nego ih se i dehumanizira,
kao u nacističkom viđenju Židova
kao štetočine ili ušiju
ili američko viđenje Japanaca kao štakora.
I stereotipi mogu poći krivo.
Često su racionalni i korisni,
ali nekad su iracionalni,
daju nam krive odgovore,
a nekada
jednostavno vode do nemoralnih posljedica.
Po tom pitanju najčešće se proučava
rasa.
U fascinantnoj studiji koja
je prethodila izborima 2008.
socijalni psiholozi proučavali su razine
do kojih kandidati asociraju na Ameriku,
baš kao što nam to nesvjesno čini
američka zastava.
U jednoj od studija
uspoređivali su Obamu i McCaina i otkrili
da McCaina smatraju "američkijim" od Obame
i do određene razine,
ljude to ne iznenađuje.
McCain je slavljeni ratni heroj
i mnogi bi izravno rekli
da je njegova priča
"američkija" od Obamine.
No uspoređivali su Obamu
i s britanskim premijerom Tonyjem Blairom
i otkrili da i Blaira smatraju
"američkijim" od Obame,
čak i unatoč tome što su ispitanici bili
svjesni činjenice da on
uopće nije Amerikanac.
Naravno, njihovi su odgovori
bili uvjetovani njegovom bojom kože.
Ovi stereotipi i pristranosti
imaju posljedice u stvarnom
svijetu, i suptilne i važne.
U jednoj novijoj studiji istraživači su
postavili reklame na eBay za prodaju
baseball karata.
Neke od karata držale su bjelačke ruke,
a druge crnačke.
Radilo se o istim kartama.
One koje su držale crnačke
ruke licitirane su za značajno manje novca
od onih koje su držale bjelačke ruke.
U istraživanju na Stanfordu
psiholozi su proučavali slučajeve ljudi
osuđene za ubojstvo bijelca.
Ispada da, ukoliko je sve ostalo isto,
prije će vas pogubiti ukoliko izgledate
poput čovjeka na desnoj strani
nego ovoga na lijevoj.
Razlog za to je što
čovjek na desnoj strani izgleda kao
prototipni crnac,
odnosno kao Afroamerikanac,
a to utječe na naše odlučivanje
o tome što ćemo s njim.
Sada kad to znamo,
kako se boriti s tim?
Imamo različite načine.
Jedan od njih nalaže da se
pozivamo na emocionalne reakcije ljudi,
na njihovu empatiju,
a to često činimo kroz priče.
Ukoliko ste liberalan roditelj
i želite da vaša djeca
vjeruju u vrijednosti
nekonvencionalnih obitelji,
dat ćete im npr. ovo:
["Heather ima dvije mame".]
Ako ste konzervativni i imate
drukčije stavove, dat ćete im ovo:
(Smijeh)
["Upomoć! Liberalci pod krevetom!"]
Uglavnom, priče mogu pretvoriti
anonimne strance u ljude koji su bitni,
a ideja da marimo za ljude kad se na njih
usredotočimo kao na pojedince
ideja je koja se dokazala
tijekom povijesti.
Staljin je navodno izjavio:
„Smrt jednog čovjeka je tragedija,
smrt milijuna je statistika."
Majka Terezija rekla je
"Pogledam li mnoštvo,
nikad se neću pokrenuti.
Pogledam li pojedinca, hoću!"
Psiholozi su ovo istraživali.
Npr., u jednoj studiji
ljudima je dan popis činjenica o krizi
i pratilo se koliko bi donirali
da riješe krizu,
a drugoj grupi
nisu dane nikakve činjenice,
već im je ispričana priča o pojedincu,
dano im je ime i lice i
ispada da su oni donirali puno više.
Ne mislim da je ovo tajna
za ljude uključene u dobrotvorni rad.
Oni ne zamaraju ljude
činjenicama i statistikama.
Pokazujete im lica,
pokazujete im ljude.
Moguće je da se povećanjem naših simpatija
prema pojedincu, one mogu proširiti
na cijelu grupu kojoj pojedinac pripada.
Ovo je Harriet Beecher Stowe.
Priča, možda lažna,
kaže da ju je predsjednik Lincoln pozvao
u Bijelu kuću usred Građanskog rata
i rekao joj:
"Ti si djevojka koja je započela ovaj
ogroman rat."
Govorio je o "Čiča Tominoj kolibi."
"Čiča Tomina koliba" nije neka sjajna
filozofska
ili teološka knjige, a čak ni književna,
ali sjajno omogućava ljudima
da se zamisle u koži onih
ljudi u čijoj koži ne bi inače bili:
u koži robova.
To je možda i bio katalizator
za veliku društvenu promjenu.
Nedavno, gledajući Ameriku
u zadnjih nekoliko desetljeća,
imamo razloga vjerovati da su serije
poput "Cosby showa"
radikalno promijenili stavove Amerikanaca
prema Afroamerikancima,
a serije poput "Will i Grace"
i "Moderne obitelji"
promijenili su stavove
prema homoseksualcima.
Mislim da ne pretjerujem kad kažem
da su ogroman katalizator
američke promjene moralnosti
bili sitcomi.
Ali nije sve na emocijama i
želim završiti apelom na
moć razuma.
U određenom trenutku
u svojoj sjajnoj knjizi
"Bolji anđeli naše prirode"
Steven Plinker tvrdi da
Stari Zavjet kaže "voli susjeda svoga",
a Novi "voli neprijatelja svoga",
ali zapravo ne volim nijednog,
ali ne želim ih ni ubiti.
Znam da imam obveze prema njima,
ali moji moralni osjećaji, moralna
uvjerenja
o tome kako bih se trebao odnositi
prema njima nisu utemeljeni na ljubavi.
Utemeljeni su na razumijevanju ljudskih prava
uvjerenja da je njihov život jednako
vrijedan njima kao meni moj,
a kako bi podržao ovu tezu, priča priču
značajnog filozofa Adama Smitha,
a i ja je želim ispričati,
iako ću je malo modificirati
za moderno vrijeme.
Adam Smith počinje tako što od vas traži
da zamislite smrt tisuća ljudi
i zamislite da su te tisuće ljudi
u zemlji koja vam nije poznata.
Mogla bi to biti Kina ili Indija ili neka
zemlja u Africi.
Smith pita, kako biste reagirali?
Vi biste rekli da je to baš šsteta,
i nastavili sa svojim životima.
Ukoliko to pročitamo online na stranici
New York Timesa
i otkrijemo to, a to nam se zapravo
i događa cijelo vrijeme.
nastavljamo sa svojim životima.
Ali zamislite ovo, kaže Smith,
saznate li da će vam sutra
odsjeći mali prst.
Smith kaže da bi vam to bilo jako bitno.
Ne biste spavali tu noć
razmišljajući o tome.
Postavlja se pitanje:
Biste li žrtvovali tisuće života
da spasite svoj mali prst?
Sami sebi odgovorite na ovo pitanje,
ali Smith kaže: Nikako,
kakva užasna pomisao.
Postavlja se još jedno pitanje,
kako to Smith kaže:
"Kad su naši pasivni osjećaji
gotovo uvijek
tako nepošteni i sebični,
kako to da bi naši aktivni
principi često trebali biti
velikodušni i plemeniti?
Smithov odgovor glasi:
"Razum, principi, savjest.
Oni nam govore,
glasom sposobnim zadiviti
naše najoholije strasti,
da smo mi tek pojedinac u gomili,
koji ni po čemu nije bolji
od svih drugih."
Ovaj zadnji dio često se opisuje kao
princip nepristranosti.
Ovaj princip nepristranosti manifestira se
u svim svjetskim religijama,
u svim različitim verzijama
zlatnog pravila
i u svim drugim svjetskim
moralnim filozofijama
koje se u mnogome razlikuju,
ali dijele istu pretpostavku
da moralnost moramo ocjenjivati
s istog nepristranog gledišta.
Najbolja artikulacija ovog gledišta
za mene nije ona teologova ili filozofova,
već ona Humphreya Bogarta
na kraju "Casablance".
Otkrit ću vam detalje filma,
govori svojoj ljubavnici
da se moraju rastati
za opće dobro
i kaže joj, neću oponašati naglasak,
ali kaže joj: "Ne treba puno da vidiš
da problemi troje malih ljudi
nisu ništa veći od brežuljka
u ovom ludom svijetu."
Zbog razuma bismo mogli
prijeći preko strasti.
Razum bi nas mogao navesti da
proširimo svoju empatiju,
da pišemo knjige poput
"Čiča Tomine kolibe"
ili da pročitamo tu knjigu.
Razum nas također može motivirati
na stvaranje
običaja i tabua i zakona
koji će nas ograničavati u
slijeđenju impulsa
kad, kao razumna bića, osjećamo
da nas treba ograničiti.
To je Ustav.
Ustav je nešto što je postavljeno
u prošlosti,
a može se primijeniti na sadašnjost,
a ono što kaže jest,
bez obzira na to koliko
bismo željeli izabrati
popularnog predsjednika i za treći mandat,
ili na to koliko bi bijelih Amerikanaca
moglo poželjeti obnoviti institut
ropstva, ne možemo to učiniti.
Ograničili smo se.
Ograničavamo se i na druge načine.
Znamo da kada biramo nekoga za
posao, nagradu,
snažno smo pristrani
po pitanju njihove rase,
spola,
po stupnju privlačnosti i
nekada kažemo: "Dobro, to tako mora biti."
Ali nekada kažemo: "Ovo je pogrešno."
Kako bismo se s time borili,
mi ne samo da se više trudimo
nego stvaramo situacije u kojima
nas ovi drugi izvori informacija
ne mogu navesti na pristranost,
a zbog toga mnogi orkestri
održavaju audicije iza zastora,
pa je jedina informacija koju imaju
ona za koju smatraju
da treba biti bitna.
Smatram da predrasude i pristranosti
pokazuju osnovnu dualnost ljudske prirode.
Imamo intuiciju, instinkte, emocije
i oni uvjetuju naše prosudbe i akcije
u svrhu dobra ili zla,
ali sposobni smo i
racionalno promišljati
i inteligentno planirati,
pa i to u nekim situacijama možemo
koristiti
kako bismo pospješili
i njegovali svoje emocije
a u drugima ih očvrsnuli.
Na taj nam način
razum pomaže stvoriti bolji svijet.
Hvala vam.
(Pljesak)