Kad razmišljamo o predrasudama i pristranostima, obično nam na pamet padnu glupi, zli ljudi koji rade glupe i zlonamjerne stvari. Ovu je ideju lijepo sažeo britanski kritičar William Hazlitt koji je napisao: "Predrasuda je plod neznanja." Ja vas želim uvjeriti da je ova ideja pogrešna. Želim vas uvjeriti da su predrasude i pristranosti prirodne, često racionalne, pa čak i moralne. Kad to jednom shvatimo, bolje ćemo ih razumjeti kada pođu krivo, kada počnu imati užasne posljedice i znat ćemo se bolje snaći kada se to dogodi. Krenimo sa stereotipima. Pogledate me, znate mi ime, znate određene stvari o meni i možete donositi određene zaključke. Možete nagađati moju etničku pripadnost, političku opredijeljenost, vjerska uvjerenja. Ovi su zaključci često i ispravni. Dobri smo u takvim stvarima, a to je zbog toga što naša sposobnost stereotipiziranja ljudi nije neki proizvoljni hir uma, već specifičan primjer jednog općenitijeg procesa, a to su naša iskustva sa stvarima i ljudima u svijetu koja spadaju u kategorije i svoje iskustvo možemo koristiti za generaliziranje o novim primjerima ovih kategorija. Svi mi imamo puno iskustva sa stolicama, jabukama i psima i na temelju toga, možete vidjeti nepoznate primjere i možete pretpostavljati, možete sjesti na stolicu, jesti jabuku, pas će zalajati. Mogli bismo biti u krivu. Stolica bi se mogla urušiti pod nama, jabuka može biti otrovna, pas ne mora zalajati. U biti, ovo je Tessie, moj pas koji ne laje. Ali u većini slučajeva ovo nam ide. Uglavnom radimo dobre pretpostavke i na društvenom i na nedruštvenom području, a da nismo u stanju stvarati pretpostavke o novim primjerima na koje nailazimo, ne bismo preživjeli. U biti, Hazlitt se kasnije u svom krasnom eseju složio s ovim. Napisao je: "Bez pomoći predrasuda i običaja ne bih se mogao snaći u sobi, niti se znati ponašati u bilo kakvim okolnostima, niti znati kako se osjećati u bilo kakvom životnom odnosu. Promotrimo sad pristranosti. Nekada svijet podijelimo na "nas" i "njih", jedna grupa protiv druge i nekada kada to činimo, znamo da radimo nešto krivo i sramimo se toga. Ali nekada se i ponosimo time. Otvoreno to priznajemo. Moj omiljeni primjer ovoga odnosi se na pitanje iz publike na republikanskoj debati prije prošlih izbora. (Video) Anderson Cooper: Odgovara na pitanja, pitanje u dvorani, za inozemnu pomoć? Da, gospođo? Žena: Amerikanci trenutno pate u našoj zemlji. Zašto uporno šaljemo inozemnu pomoć drugim državama kad i mi sami trebamo svu moguću pomoć? AC: Guverneru Perry, zašto? (Pljesak) Rick Perry: Apsolutno, mislim da je — Paul Bloom: Svatko od ljudi na pozornici složio se s premisom njenog pitanja, a to je da kao Amerikanci trebamo više brinuti o nama nego o drugima. Općenito, ljude često ponesu osjećaji solidarnosti, vjernosti, ponosa, domoljublja prema vlastitoj zemlji ili etničkoj skupini. Bez obzira na vaša politička uvjerenja, mnogi su ponosni što su Amerikanci i preferiraju Ameriku. Stanovnici drugih država isto to misle o svojoj naciji, a ista je stvar i s nacionalnostima. Neki od vas se možda ne slažu. Neki su možda toliki kozmopoliti da misle da etnička pripadnost i nacionalnost nemaju utjecaja na moral. Ali čak i vi sofisticirani prihvaćate da bi trebalo biti nekog povlačenja prema vlastitoj grupi u domeni prijatelja i obitelji, prema bliskim ljudima, čak i vi pravite razlike između vas i njih. Ova je distinkcija prirodna i često i moralna, ali može poći krivo i upravo je to bio dio istraživanja velikog socijalnog psihologa Henrija Tajfela. Tajfel je rođen u Poljskoj 1919. Studirao je u Francuskoj jer mu nije bilo dozvoljeno studirati u Poljskoj jer je bio Židov. Tada se pridružio francuskoj vojsci u Drugom svjetskom ratu. Zarobljen je i završio je kao zatočenik u ratnom kampu i bilo je to užasno razdoblje za njega jer da se otkrilo da je Židov, premjestili bi ga u koncentracijski logor, a tamo vrlo vjerojatno ne bi preživio. Kad je rat završio, a on oslobođen, većina njegovih prijatelja i obitelji bila je mrtva. Uključio se u različite aktivnosti. Pomagao je ratnoj siročadi, no imao je trajni interes za znanost o predrasudama. Kad je otvoren natječaj za prestižnu britansku stipendiju o stereotipima, prijavio se i dobio ju je, i započeo svoju sjajnu karijeru. Njegovu je karijeru pokrenula spoznaja da većina ljudi o Holokaustu razmišlja na pogrešan način. Mnogi ljudi, većina njih u to vrijeme, na Holokaust je gledalo kao na nešto što predstavlja tragičnu manu Nijemaca, neku genetičku mrlju, neku autoritarnu osobnost. Tajfel je to odbacio. Rekao je da on Holokaust vidi kao tek preuveličavanje normalnih psiholoških procesa koji postoje u svima nama. Kako bi to istražio, proveo je serije klasičnih studija na britanskim adolescentima. U jednoj od njegovih studija pitao ih je svakvakva pitanja i na osnovu njihovih odgovora, rekao: "Proučio sam tvoje odgovore i na osnovu njih utvrdio sam da si ti ili" -- polovici je rekao -- "obožavatelj Kandinskyja, voliš njegov rad ili obožavatelj Kleeja i njegovog rada." Bilo je to posve lažno. Njihovi odgovori nisu imali nikakve veze s njima. Vjerojatno nikad nisu ni čuli za njih. On ih je samo proizvoljno podijelio. No otkrio je da su ove kategorije važne, pa kad je kasnije ispitanicima davao novac, radije su davali taj novac članovima vlastite grupe nego članovima one druge. Čak su bili voljni uspostavljati razliku između svoje i drugih grupa, pa bi odbijali novac za vlastitu grupu ako bi na taj način druga grupa dobila još manje. Ova se pristranost vrlo rano pojavljuje. Moja kolegica i supruga Karen Wynn na Yaleu odradila je serije studija s bebama gdje ih je izložila igračkama koje su imale određene hranidbene preferencije. Jedna je možda voljela mahune. Druga petit-kekse. Testirali su bebine hranidbene preferencije i one obično preferiraju petit-kekse. Pitanje je, ima li to veze s načinom na koji se bebe odnose prema igračkama? Da, i to velike. Preferirale su igračke s istim ukusom u hrani, pa i gore, preferirale su igračke koje bi kažnjavale one s drugačijim ukusom. (Smijeh) Ovu psihologiju pripadnosti i nepripadnosti grupi stalno viđamo. U političkim sukobima unutar grupa s različitim ideologijama. U ekstremnim slučajevima ratova u kojima se onima koji su izvan grupe ne daje samo manje nego ih se i dehumanizira, kao u nacističkom viđenju Židova kao štetočine ili ušiju ili američko viđenje Japanaca kao štakora. I stereotipi mogu poći krivo. Često su racionalni i korisni, ali nekad su iracionalni, daju nam krive odgovore, a nekada jednostavno vode do nemoralnih posljedica. Po tom pitanju najčešće se proučava rasa. U fascinantnoj studiji koja je prethodila izborima 2008. socijalni psiholozi proučavali su razine do kojih kandidati asociraju na Ameriku, baš kao što nam to nesvjesno čini američka zastava. U jednoj od studija uspoređivali su Obamu i McCaina i otkrili da McCaina smatraju "američkijim" od Obame i do određene razine, ljude to ne iznenađuje. McCain je slavljeni ratni heroj i mnogi bi izravno rekli da je njegova priča "američkija" od Obamine. No uspoređivali su Obamu i s britanskim premijerom Tonyjem Blairom i otkrili da i Blaira smatraju "američkijim" od Obame, čak i unatoč tome što su ispitanici bili svjesni činjenice da on uopće nije Amerikanac. Naravno, njihovi su odgovori bili uvjetovani njegovom bojom kože. Ovi stereotipi i pristranosti imaju posljedice u stvarnom svijetu, i suptilne i važne. U jednoj novijoj studiji istraživači su postavili reklame na eBay za prodaju baseball karata. Neke od karata držale su bjelačke ruke, a druge crnačke. Radilo se o istim kartama. One koje su držale crnačke ruke licitirane su za značajno manje novca od onih koje su držale bjelačke ruke. U istraživanju na Stanfordu psiholozi su proučavali slučajeve ljudi osuđene za ubojstvo bijelca. Ispada da, ukoliko je sve ostalo isto, prije će vas pogubiti ukoliko izgledate poput čovjeka na desnoj strani nego ovoga na lijevoj. Razlog za to je što čovjek na desnoj strani izgleda kao prototipni crnac, odnosno kao Afroamerikanac, a to utječe na naše odlučivanje o tome što ćemo s njim. Sada kad to znamo, kako se boriti s tim? Imamo različite načine. Jedan od njih nalaže da se pozivamo na emocionalne reakcije ljudi, na njihovu empatiju, a to često činimo kroz priče. Ukoliko ste liberalan roditelj i želite da vaša djeca vjeruju u vrijednosti nekonvencionalnih obitelji, dat ćete im npr. ovo: ["Heather ima dvije mame".] Ako ste konzervativni i imate drukčije stavove, dat ćete im ovo: (Smijeh) ["Upomoć! Liberalci pod krevetom!"] Uglavnom, priče mogu pretvoriti anonimne strance u ljude koji su bitni, a ideja da marimo za ljude kad se na njih usredotočimo kao na pojedince ideja je koja se dokazala tijekom povijesti. Staljin je navodno izjavio: „Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijuna je statistika." Majka Terezija rekla je "Pogledam li mnoštvo, nikad se neću pokrenuti. Pogledam li pojedinca, hoću!" Psiholozi su ovo istraživali. Npr., u jednoj studiji ljudima je dan popis činjenica o krizi i pratilo se koliko bi donirali da riješe krizu, a drugoj grupi nisu dane nikakve činjenice, već im je ispričana priča o pojedincu, dano im je ime i lice i ispada da su oni donirali puno više. Ne mislim da je ovo tajna za ljude uključene u dobrotvorni rad. Oni ne zamaraju ljude činjenicama i statistikama. Pokazujete im lica, pokazujete im ljude. Moguće je da se povećanjem naših simpatija prema pojedincu, one mogu proširiti na cijelu grupu kojoj pojedinac pripada. Ovo je Harriet Beecher Stowe. Priča, možda lažna, kaže da ju je predsjednik Lincoln pozvao u Bijelu kuću usred Građanskog rata i rekao joj: "Ti si djevojka koja je započela ovaj ogroman rat." Govorio je o "Čiča Tominoj kolibi." "Čiča Tomina koliba" nije neka sjajna filozofska ili teološka knjige, a čak ni književna, ali sjajno omogućava ljudima da se zamisle u koži onih ljudi u čijoj koži ne bi inače bili: u koži robova. To je možda i bio katalizator za veliku društvenu promjenu. Nedavno, gledajući Ameriku u zadnjih nekoliko desetljeća, imamo razloga vjerovati da su serije poput "Cosby showa" radikalno promijenili stavove Amerikanaca prema Afroamerikancima, a serije poput "Will i Grace" i "Moderne obitelji" promijenili su stavove prema homoseksualcima. Mislim da ne pretjerujem kad kažem da su ogroman katalizator američke promjene moralnosti bili sitcomi. Ali nije sve na emocijama i želim završiti apelom na moć razuma. U određenom trenutku u svojoj sjajnoj knjizi "Bolji anđeli naše prirode" Steven Plinker tvrdi da Stari Zavjet kaže "voli susjeda svoga", a Novi "voli neprijatelja svoga", ali zapravo ne volim nijednog, ali ne želim ih ni ubiti. Znam da imam obveze prema njima, ali moji moralni osjećaji, moralna uvjerenja o tome kako bih se trebao odnositi prema njima nisu utemeljeni na ljubavi. Utemeljeni su na razumijevanju ljudskih prava uvjerenja da je njihov život jednako vrijedan njima kao meni moj, a kako bi podržao ovu tezu, priča priču značajnog filozofa Adama Smitha, a i ja je želim ispričati, iako ću je malo modificirati za moderno vrijeme. Adam Smith počinje tako što od vas traži da zamislite smrt tisuća ljudi i zamislite da su te tisuće ljudi u zemlji koja vam nije poznata. Mogla bi to biti Kina ili Indija ili neka zemlja u Africi. Smith pita, kako biste reagirali? Vi biste rekli da je to baš šsteta, i nastavili sa svojim životima. Ukoliko to pročitamo online na stranici New York Timesa i otkrijemo to, a to nam se zapravo i događa cijelo vrijeme. nastavljamo sa svojim životima. Ali zamislite ovo, kaže Smith, saznate li da će vam sutra odsjeći mali prst. Smith kaže da bi vam to bilo jako bitno. Ne biste spavali tu noć razmišljajući o tome. Postavlja se pitanje: Biste li žrtvovali tisuće života da spasite svoj mali prst? Sami sebi odgovorite na ovo pitanje, ali Smith kaže: Nikako, kakva užasna pomisao. Postavlja se još jedno pitanje, kako to Smith kaže: "Kad su naši pasivni osjećaji gotovo uvijek tako nepošteni i sebični, kako to da bi naši aktivni principi često trebali biti velikodušni i plemeniti? Smithov odgovor glasi: "Razum, principi, savjest. Oni nam govore, glasom sposobnim zadiviti naše najoholije strasti, da smo mi tek pojedinac u gomili, koji ni po čemu nije bolji od svih drugih." Ovaj zadnji dio često se opisuje kao princip nepristranosti. Ovaj princip nepristranosti manifestira se u svim svjetskim religijama, u svim različitim verzijama zlatnog pravila i u svim drugim svjetskim moralnim filozofijama koje se u mnogome razlikuju, ali dijele istu pretpostavku da moralnost moramo ocjenjivati s istog nepristranog gledišta. Najbolja artikulacija ovog gledišta za mene nije ona teologova ili filozofova, već ona Humphreya Bogarta na kraju "Casablance". Otkrit ću vam detalje filma, govori svojoj ljubavnici da se moraju rastati za opće dobro i kaže joj, neću oponašati naglasak, ali kaže joj: "Ne treba puno da vidiš da problemi troje malih ljudi nisu ništa veći od brežuljka u ovom ludom svijetu." Zbog razuma bismo mogli prijeći preko strasti. Razum bi nas mogao navesti da proširimo svoju empatiju, da pišemo knjige poput "Čiča Tomine kolibe" ili da pročitamo tu knjigu. Razum nas također može motivirati na stvaranje običaja i tabua i zakona koji će nas ograničavati u slijeđenju impulsa kad, kao razumna bića, osjećamo da nas treba ograničiti. To je Ustav. Ustav je nešto što je postavljeno u prošlosti, a može se primijeniti na sadašnjost, a ono što kaže jest, bez obzira na to koliko bismo željeli izabrati popularnog predsjednika i za treći mandat, ili na to koliko bi bijelih Amerikanaca moglo poželjeti obnoviti institut ropstva, ne možemo to učiniti. Ograničili smo se. Ograničavamo se i na druge načine. Znamo da kada biramo nekoga za posao, nagradu, snažno smo pristrani po pitanju njihove rase, spola, po stupnju privlačnosti i nekada kažemo: "Dobro, to tako mora biti." Ali nekada kažemo: "Ovo je pogrešno." Kako bismo se s time borili, mi ne samo da se više trudimo nego stvaramo situacije u kojima nas ovi drugi izvori informacija ne mogu navesti na pristranost, a zbog toga mnogi orkestri održavaju audicije iza zastora, pa je jedina informacija koju imaju ona za koju smatraju da treba biti bitna. Smatram da predrasude i pristranosti pokazuju osnovnu dualnost ljudske prirode. Imamo intuiciju, instinkte, emocije i oni uvjetuju naše prosudbe i akcije u svrhu dobra ili zla, ali sposobni smo i racionalno promišljati i inteligentno planirati, pa i to u nekim situacijama možemo koristiti kako bismo pospješili i njegovali svoje emocije a u drugima ih očvrsnuli. Na taj nam način razum pomaže stvoriti bolji svijet. Hvala vam. (Pljesak)