Dakle, znam da se TED bavi mnogim velikim stvarima, ali ja želim da vam govorim o nečemu veoma malom. Malom kao jedna jedina reč. Reč je "neprilagođeni". To mi je jedna od omiljenih reči jer je tako doslovna. Mislim, radi se o osobi koja se nekako nije prilagodila. Ili osoba koja se loše prilagodila. Ili sledeće: "osoba koja se loše prilagodila novim situacijama i okolnostima." Ja sam zvnično neprilagođena. I ovde sam zbog drugih neprilagođenih u ovoj prostoriji jer nikad nisam usamljen slučaj. Ispričaću vam priču o neprilagođavanju. Negde u ranim tridesetim direktno mi je serviran san o tome da ću da budem spisateljka. Zapravo, stigao je u moje sanduče u vidu pisma koje mi je saopštilo da sam dobila značajnu književnu nagradu za kratku priču koju sam napisala. Priča je govorila o mom životu kao takmičarke u plivanju i o mom bezveznom životu kod kuće, i malčice o tome kako patnja i gubitak mogu da vas izlude. Nagrada je bila putovanje u Njujork i upoznavanje sa važnim urednicima i agentima i drugim piscima. Te bi to bio san svakog ko želi da bude pisac, zar ne? Znate li šta sam radila tog dana kad mi je pismo stiglo? Zato što ja sam ja, stavila sam pismo na kuhinjski sto, usula sam sebi ogromnu čašu votke sa ledom i limetom i sedela sam tu u donjem vešu čitav dan, prosto zureći u pismo. Razmišljala sam o svim načinima na koje sam već srozala svoj život. Ko sam, dovraga, ja da idem u Njujork i da se pretvaram da sam pisac? Ko sam ja? Reći ću vam. Ja sam neprilagođena. Poput mnoštva druge dece, potičem iz nasilnog domaćinstva iz kog sam jedva izvukla živu glavu. Već sam imala dva katastrofalno propala braka za sobom. Ispisana sam sa fakulteta, ne jednom već dva puta, a možda čak i tri puta o čemu neću da vam pričam. (Smeh) I imala sam epizodu odvikavanja od droge. I imala sam dva ljupka odsedanja u zatvoru. Dakle, na odgovarajućoj sam sceni. (Smeh) Ali istinski razlog, verujem, zašto sam bila neprilagođena je to što mi je kćerka umrla na rođenju i još uvek nisam bila pronašla način da živim s tom pričom. Nakon što mi je kćerka umrla takođe sam dugo vremena bila beskućnica, živela sam ispod nadvožnjaka u nekakvom beznadežnom stanju zombijevske patnje i gubitka koje zatekne neke od nas tokom života. Možda sve nas, ako poživimo dovoljno dugo. Znate, beskućnici su najveći junaci među neprilagođenima jer su započeli kao mi. Pa, vidite, nisam se prilagodila ni u jednoj postojećoj kategoriji: kao kćerka, supruga, majka, učenica. A san o pisanju je uistinu bio poput otužnog kamenčića u mom grlu. Prilično sam se uprkos sebi ukrcala na taj avion i odletela do Njujorka, gde se nalaze pisci. Kolege neprilagođeni, skoro da mogu da vidim kako vam glave sjaje, mogu da vas prepoznam u prostoriji. Kao prvo, oduševili biste se. Imali smo da izaberemo tri poznata pisca da upoznamo, a ti ljudi bi prosto otišli i našli bi ih za vas. Susret bi bio u hotelu Gramersi Park, gde biste pili skoč kasno uveče sa kul, pametnim, elegantnim ljudima. I mogli biste da se pretvarate da ste i vi kul, pametni i elegantni. I mogli biste da upoznate gomilu urednika, pisaca i agenata na veoma, veoma prefinjenim ručkovima i večerama. Pitajte me koliko prefinjenim. Publika: Koliko prefinjenim? Lidija Juknavič: priznaću vam - ukrala sam tri lanene maramice - (Smeh) iz tri različita restorana. I nagurala sam meni u pantalone. (Smeh) Samo sam htela nešto za uspomenu kad se vratim kući, da bih mogla da verujem da se to zaista meni dogodilo. Znate? Tri pisca koja sam želela da upoznam su bili: Karol Mejso, Lin Tilman i Pegi Felan. To nisu bili poznati, pisci bestselera, ali za mene su one bile titani među spisateljicama. Karol Mejso je napisala knjigu koja će postati moja umetnička biblija. Lin Tilman mi je dala razlog da verujem da postoji šansa da moje priče budu deo sveta. A Pegi Felan me je podsetila da bi moj mozak mogao da bude važniji od mojih grudi. Nije se radilo o mejnstrim spisateljkama, ali su krčile put kroz mejnstrim njihovim korpusom priča, volim da gledam na to kao na vodu koja seče Veliki Kanjon. Skoro da sam umrla od sreće jer sam se družila sa ove tri spisateljke starije od 50 godina. A razlog zašto sam skoro umrla od sreće je to što nikad nisam bila tako srećna. Nikad nisam bila u sličnoj prostoriji. Moja majka nije pohađala fakultet. A moja kreativna karijera je do tad bila nešto nekako maleno, bedno, mrtvorođeno. Pa sam nekako tih prvih noći u Njujorku želela da umrem na mestu. Prosto sam bila u stilu: "Ubijte me odmah. Zadovoljna sam. Ovo je bajno." Neki od vas će da razumeju šta se potom desilo. Prvo su me vodili u kancelarije Ferara, Strausa i Džirua. Farar, Straus i Džiru su štampa iz mojih najluđih snova. Mislim, T. S. Eliot i Flaneri O'konor su tu objavljivali. Glavni urednik me je poseo i razgovarao sa mnom dugo, pokušavajući da me ubedi da u meni počiva knjiga o mom životu kao plivačice. Znate, poput memoara. Sve vreme dok mi je govorio, sedela sam, smešeći se, klimajući poput obamrlog idiota, s rukama prekrštenim na grudima, a ništa, ništa, ništa mi nije izlazilo iz grla. Pa me je na kraju potapšao po ramenu poput trenera plivanja. I poželeo mi je sreću i dao mi je neke besplatne knjige i pokazao mi je izlaz. Potom su me odveli u kancelarije V. V. Nortona, gde sam bila ubeđena da će me ispratiti iz zgrade samo zato što sam u martinkama. No to se nije desilo. To što sam bila u Nortonovim kancelarijama činilo se poput posezanja u noćno nebo i dodirivanja meseca dok zvezde štrikaju vaše ime preko kosmosa. Mislim, eto koliko je to bilo veliko za mene. Razumete li? Njihova vodeća urednica, Kerol Huk Smit, nadnela mi se direktno u lice tim bisernim, svetlim, odvažnim očima i rekla: "Pa, pošalji mi onda nešto, odmah!" Vidite, većina ljudi, naročito ljudi sa TED-a bi odmah odjurila do poštanskog sandučeta, zar ne? Trebala mi je decenija da bar zamislim da nešto stavljam u kovertu i da ližem markicu. Prošle noći sam imala značajno čitanje u Nacionalnom pesničkom klubu. I na kraju čitanja, Ketrin Kidi iz Kidija, književne agencije Hojt i Pikard, mi je prišla i rukovala se sa mnom i ponudila mi je da me predstavljaju, znači, na licu mesta. Stajala sam tamo skoro ogluvela. Da li vam se to nekad desilo? I skoro da sam zaplakala jer su svi ljudi u prostoriji bili tako lepo obučeni, a sve što sam izustila bilo je: "Ne znam. Moram da razmislim o tome." A on aje rekla: "U redu onda", i odšetala je. Sve te raširene ruke prema meni, taj otužni kamenčić u mom grlu... Vidite, pokušavam da vam kažem nešto o ljudima poput mene. Neprilagođeni - mi ne znamo uvek kako da se nadamo i da pristanemo ili da odaberemo velike stvari, čak i kad je to ispred nas. Mi nosimo sram. Sram zbog toga što želimo nešto dobro. Sram zbog toga što osećamo nešto dobro. Sram zbog toga što zaista ne verujemo da zaslužujemo da budemo u prisustvu ljudi kojima se divimo. Kad bih mogla da se vratim unazad, podučila bih samu sebe. Bila bih baš kao te pedesetogodišnje žene koje su mi pomogle. Podučila bih sebe kako da želim stvari, kako da se uspravim i zahtevam ih. Rekla bih: "Ti! Da, ti! I tebi je mesto u ovoj prostoriji." Iskra pada na sve nas, i mi smo niko jedni bez drugih. Umesto toga, odletela sam nazad u Oregon i kako sam posmatrala zimzelen i kišu kako se vraća na vidik, prosto sam popila mnogo flašica avionskog "samosažaljenja". Mislila sam da ako sam ja pisac, da sam nekakav neprilagođeni pisac. Govorim vam da sam se vratila u Oregon bez ugovora za knjigu, bez agenta, i jedino sa punom glavom i punim srcem sećanja da sam sedela tako blizu tih lepih pisaca. Sećanje je bilo jedina nagrada koju sam sebi dopustila. Pa ipak, kod kuće u tami, opet u svom donjem vešu, i dalje sam im čula glasove. Govorile su: "Ne slušaj bilo koga ko pokušava da te ućutka ili da izmeni tvoju priču." Govorile su: "Daj glas priči koju jedino ti znaš da ispričaš." Govorile su: "Ponekad je pripovedanje ono što će da ti spasi život." Sad sam ja, kao što vidite, žena od preko 50 godina. I spisateljka sam. I majka sam. A postala sam i učiteljica. Pogodite ko su mi omiljeni đaci. Iako se to nije desilo onog dana kad mi je pismo iz snova stiglo poštom, napisala sam memoare, naslovljene: "Hronologija vode". Tu su priče o tome koliko sam puta pokušala da se nanovo osmislim iz ruševina svojih izbora; priče o tome kako su moji naoko neuspesi zaista samo bili uvrnuti portali do nečeg lepog. Sve što je trebalo je da dam glas priči. Postoji mit u većini kultura o praćenju naših snova. Zove se putovanje junaka. No meni se više sviđa drugi mit, koji je nekako skrajnut ili je ispod tog mita. Zove se mitom neprilagođenih. I ovako ide: čak i u trenutku svog neuspeha, baš tad ste lepi. Ne znate to još uvek, ali imate sposobnost da se nanovo osmišljavate do beskonačnosti. U tome je vaša lepota. Možete biti pijandura, možete biti žrtva nasilja, možete biti bivši osuđenik, možete biti beskućnik, možete da izgubite sav svoj novac ili posao ili supruga ili suprugu, ili što je najgore od svega, dete. Možete čak izgubiti svoje klikere. Možete da stojite tačno u središtu svog neuspeha i ipak, ovde sam jedino da vam to kažem, prelepi ste takvi. Vaša priča zavređuje pažnju jer ste vi, vi ste retkost i fenomenalno ste neprilagođeni, vi ste nova vrsta, jedini ste u prostoriji koji možete da pripovedate na način koji pripovedate. I ja ću vas saslušati. Hvala vam. (Aplauz)