Prije više od 3000 godina, jedan se cvijet počeo pojavljivati u lijekovima u drevnim egipatskim medicinskim tekstovima. Diljem Sredozemlja, drevni Minojci vjerojatno su pronašli načine za upotrebu iste biljke radi njenog podizanja. Obje drevne civilizacije bile su na tragu nečemu -- opijumu, ekstraktu dotičnog maka, koji može izazvati zadovoljstvo i smanjiti bol. Iako je opijum ostao u upotrebi od tada, tek je u 19. stoljeću jedna od njegovih kemijskih sastavnica, morfin, postao identificiran i izoliran za medicinsku upotrebu. Morfin, kodein i druge supstance izravno izrađene od maka zovu se opijatima. U 20. stoljeću, farmaceutske tvrtke stvorile su mnoštvo sintetskih supstanci sličnih ovim opijatima, uključujući heroin, hidrokodon, oksikodon i fentanil. Bilo da su sintetičke ili se dobivaju iz opijuma, ove sastavnice su zajednički poznate kao opioidi. Sintetski ili prirodni, legalni ili nelegalni, opioidni lijekovi vrlo su učinkoviti analgetici, ali stvaraju i veliku ovisnost. U 1980-im i 90-im, farmaceutske tvrtke agresivno su počele plasirati opioidne analgetike na tržište, aktivno ublažujući njihov ovisnički potencijal, i medicinskoj zajednici i javnosti. Broj recepata za opioidne analgetike naglo je porastao, kao i slučajevi ovisnosti o opioidima, započinjući krizu koja se nastavlja danas. Da bismo razumjeli zašto opioidi stvaraju ovisnost, pomaže pratiti kako ovi lijekovi utječu na ljudsko tijelo od prve doze, kroz ponovljenu upotrebu, i na to što se događa kad dugotrajna upotreba prestane. Svaki od ovih lijekova ima ponešto različitu kemiju, ali sve djeluju na opioidni sustav tijela vezanjem na opioidne receptore u mozgu. Endorfini tijela umanjuju signale boli vezanjem na ove receptore i opioidni lijekovi vežu se jače, duže. Dakle, opioidni lijekovi mogu upravljati mnogo jačom boli nego što mogu endorfini. Opioidni receptori također utječu na sve, od raspoloženja do normalnih tjelesnih funkcija. Uz ove funkcije, također, jačina i trajanje vezanja opioida znači da su njihovi učinci izraženiji i rašireniji nego onih prirodnih signalizirajućih molekula tijela. Kad se lijek veže na opioidne receptore, pokreće otpuštanje dopamina, koji je povezan s osjećajima zadovoljstva i može biti odgovoran za osjećaj euforije koji karakterizira opioidnu ugodu. U isto vrijeme, opioidi suzbijaju otpuštanje noradrenalina, koji utječe na budnost, disanje, probavu i krvni tlak. Terapijska doza dovoljno smanjuje noradrenalin da izazove nuspojave poput konstipacije. Pri većim dozama opioidi mogu smanjiti brzinu otkucaja srca i disanja na opasne razine, izazivajući gubitak svijesti, čak i smrt. S vremenom, tijelo počinje razvijati toleranciju na opioide. Može smanjiti broj opioidnih receptora, ili receptori mogu postati manje osjetljiviji. Da dožive isto otpuštanje dopamina i rezultirajuće učinke raspoloženja kao i prije, ljudi moraju uzeti veće i veće doze -- ciklus koji vodi do fizičke ovisnosti i navike. Kako ljudi uzimaju više opioida da nadoknade toleranciju, razine noradrenalina postaju sve niže i niže, do točke koja može utjecati na osnovne tjelesne funkcije. Tijelo to nadoknađuje povećanjem broja noradrenalinskih receptora tako da može pronaći mnogo manje količine noradrenalina. Ova povećana osjetljivost na noradrenalin dopušta tijelu da nastavi normalno funkcionirati -- zapravo, postaje ovisno o opioidima da održi novu ravnotežu. Kad netko tko je fizički ovisan o opioidima, naglo ih prestane uzimati, ta ravnoteža se naruši. Razine noradrenalina mogu porasti u roku jednog dana od prestanka upotrebe opioida. Ali tijelu treba mnogo više vremena da se riješi svih tih dodatnih receptora koje je stvorilo. To znači da postoji razdoblje kada je tijelo previše osjetljivo na noradrenalin. Ova preosjetljivost uzrokuje simptome odvikavanja, uključujući bolove u mišićima, bolove u trbuhu, vrućicu i povraćanje. Iako privremeno, odvikavanje od opioida može biti nevjerojatno iscrpljujuće. U ozbiljnim slučajevima, netko tko se odvikava može biti jako bolestan danima i čak tjednima. Ljudi koji su ovisni o opioidima ne koriste nužno lijekove da se podignu više, nego da izbjegnu biti bolesni. Mnogi riskiraju da izgube plaću ili čak posao tijekom odvikavanja, ili možda nemaju nekoga da se brine o njima tijekom odvikavanja. Ako se netko kasnije vrati uzimanju opioida, može biti izložen posebno visokom riziku od predoziranja, jer ono što bi bila standardna doza dok je njihova tolerancija bila visoka, sada može biti smrtonosna. Od 1980. slučajne smrti radi predoziranja opioidima eksponencijalno su porasle u Sjedinjenim Državama i ovisnosti o opioidima također su eksplodirale širom svijeta. Dok recepti za opioidne analgetike postaju strogo regulirani, slučajevi predoziranja i ovisnosti i dalje se povećavaju, posebice među mlađim osobama. Mnogi od ranih slučajeva ovisnosti bile su osobe srednje dobi koje su postale ovisne o analgeticima koji su im bili propisani, ili su ih dobili od prijatelja ili članova obitelji s receptima. Danas, mladim su osobama receptni opioidni lijekovi prezentirani na te načine, ali prijeđu na heroin ili nelegalne sintetske opioide koji su jeftiniji i jednostavnije je doći do njih. Osim strože regulacije opioidnih analgetika, što možemo učiniti da preokrenemo rastuće stope ovisnosti i predoziranja? Lijek nazvan nalokson trenutno je naša najbolja obrana od predoziranja. Nalokson se veže na opioidne receptore, ali ih ne aktivira. Blokira druge opioide da se vežu za receptore i čak ih izguruje s receptora da spriječi predoziranje. Ovisnost o opioidima rijetko je samostalna bolest; često, osobe ovisne o opioidima, također se bore s mentalnim zdravljem. Postoje bolnički i izvanbolnički programi koji kombiniraju lijekove, zdravstvene usluge i psihoterapiju. Ali mnogi od ovih programa su preskupi i povoljnije opcije mogu imate duge liste čekanja. Također često zahtijevaju potpunu detoksikaciju od opioida prije početka tretmana. I period ustezanja i zajednički višemjesečni boravak u ustanovi može biti nemoguć za ljude koji riskiraju gubitak poslova i smještaja u tom vremenu. Programi opioidnog održavanja teže rješavanju nekih od tih prepreka i eliminiranju zloupotrebe opioida koristeći kombinaciju lijekova i bihevioralne terapije. Ovi programi izbjegavaju simptome ustezanja lijekovima koji se vežu za opioidne receptore, ali nemaju psihoaktivne učinke analgetika, heroina i drugih često zloupotrebljenih opioida. Metadon i buprenorfin su primarni lijekovi opioidnog održavanja dostupni danas, ali liječnicima treba posebno izuzeće da ih propišu -- iako nikakvo posebno usavršavanje ili potvrda nije potrebna da se prepišu opioidni analgetici. Buprenorfin može biti toliko deficitaran da čak postoji rastuće crno tržište za njega. Još je dug put suzbijanja ovisnosti o opioidima, ali postoje sjajni načini koji daju smisao mogućnostima liječenja. Ako se Vi ili netko koga poznajete bori s upotrebom opioida u Sjedinjenim Državama, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi upravlja telefonskom linijom za pomoć: 800-662-4357 i bazom podataka za više od 14,000 ustanova za ovisnost o drogama u SAD-u: www.hhs.gov/opioids