Na putu ovamo, putnik pored mene i ja smo vodili vrlo zanimljiv razgovor za vreme mog leta. Rekao mi je: "Izgleda da su SAD ostale bez poslova, jer samo izmišljaju nove: psiholog za mačke, terapeut za pse, lovac na tornado." Par sekundi kasnije, upitao me je: "A čime se vi bavite?" Odgovorila sam: "Borac za izgradnju mira?" (Smeh) Svakog dana, ja radim na pojačanju ženskih glasova i naglašavanju njihovih iskustava i njihovog učešća u mirovnim procesima i rešavanju konflikata, i zbog mog posla, prepoznajem da je jedini način da se osigura puno učešće žena u svetu povratak religiji. Ovo pitanje je od vitalnog značaja za mene. Kao mlada muslimanka, veoma sam ponosna na svoju veru. Daje mi snagu i uverenje da radim svoj posao svakoga dana. Ona je razlog zbog kojeg mogu da budem ovde pred vama. Ali ne mogu da zaobiđem štetu koja je učinjena u ime religije, ne samo moje, već svih većih svetskih religija. Pogrešno tumačenje, zloupotreba i manipulacija verskim spisima uticali su na naše društvene i kulturne norme, naše zakone, naše svakodnevne živote, do te mere da ih ponekad ne prepoznajemo. Moji roditelji su se preselili iz Libije, Severne Afrike, u Kanadu ranih 1980-ih godina, i ja sam srednje od ukupno 11 dece. Da, 11. Ali odrastajući, gledala sam svoje roditelje, koji su verski predani i duhovni ljudi, kako se mole i slave boga zbog svojih blagoslova, najviše mene naravno, ali između ostalih. (Smeh) Bili su nežni i duhoviti i strpljivi, neograničeno strpljivi, onakvo strpljenje kakvo vas 11 dece natera da imate. I bili su pravedni. Nikada nisam bila izložena religiji kroz kulturni objektiv. Tretirali su me jednako, isto su očekivali od mene. Nikada me nisu učili da bog sudi različito na osnovu pola. I shvatanje mojih roditelja o bogu kao milostivom i blagotvornom prijatelju i kao onom ko pruža, oblikovalo je način na koji sam posmatrala svet. Sad, naravno, moje vaspitanje je imalo dodatne pogodnosti. Kao jedno od 11 dece na Uvodu u diplomatiju. (Smeh) I dan danas me pitaju gde sam išla u školu, pitaju: "Jesi li išla u Kenedijevu školu upravljanja?" a ja ih pogledam i kažem: "Ne, išla sam u Murabitovu školu za međunarodne odnose." Izuzetno je ekskluzivna. Morali biste da razgovarate sa mojom mamom da bi vas primili. Srećom po vas, ona je ovde. Ali, kao jedno od 11 dece i imajući 10 braće i sestara, naučite dosta o strukturama moći i savezima. Naučite da se fokusirate; morate da govorite brzo ili kažete manje, jer će vas uvek prekinuti. Uči vas važnosti prenošenja poruka. Morate da pitate na pravi način da biste dobili odgovore koje želite, i morate da kažete ne na pravi način da biste sačuvali mir. Ali najvažnija lekcija koju sam naučila odrastajući je važnost toga da se bude za stolom. Kada se omiljena lampa moje mame polomila, morala sam da budem tu kada je pokušavala da sazna kako se to desilo i ko je to uradio, jer sam morala da se branim, jer ako se ne braniš, onda je prst uperen u tebe, i kažnjen si dok trepneš. Ne pričam iz iskustva, naravno. Kada sam imala 15 godina, 2005. godine, završila sam srednju školu i preselila se iz Kanade - Saskatuna - u Zaviju, rodni grad mojih roditelja u Libiji, vrlo tradicionalan grad. Pazite, pre toga sam bila u Libiji samo na odmoru, kao devojčica od sedam godina, i bilo je čarobno. Tu su bili sladoled, izleti na plaži i jako uzbudljivi rođaci. Ispostavilo se da nije isto za gospođicu od 15 godina. Vrlo brzo sam upoznata sa kulturnim aspektom religije. Reči "haram" - što znači zabranjeno verom - i "aib" - što znači kulturološki neprikladno - su bile nepromišljeno razmenjivane, kao da označavaju istu stvar i imaju iste posledice. I našla sam se razgovoru za razgovorom sa školskim drugovima i kolegama, profesorima, prijateljima, čak i rođacima, počevši da dovodim u pitanje svoja pravila i svoje težnje. Čak i sa osnovom koju su mi roditelji pružili, počela sam da preispitujem ulogu žene u mojoj veri. U Murabitovoj školi međunarodnih odnosa se naporno debatuje, i prvo pravilo je obaviti istraživanje, stoga sam to i uradila, i iznenadilo me je koliko je lako bilo pronaći žene u mojoj veri koje su lideri, koje su inovativne i jake - politički, ekonomski, čak i vojno. Hatidža je finansirala islamski pokret u njegovim ranim danima. Ne bismo bili ovde da nije nje. Pa zašto ne učimo o njoj? Zašto ne učimo o ovim ženama? Zašto su žene potisnute na položaje koji su prethodili učenjima naše vere? I zašto, ako smo jednaki u očima Boga, nismo jednaki u očima muškaraca? Vratile su mi se lekcije koje sam naučila kao dete. Onaj ko donosi odluke, osoba koja upravlja porukama, sedi za stolom, i nažalost, u svakoj svetskoj religiji, to nije žena. Verskim institucijama dominiraju muškarci i muško rukovodstvo upravlja njima, a oni postavljaju pravila u skladu sa sobom, i dok god ne budemo mogli da taj sistem u potpunosti promenimo, ne možemo realno očekivati da dobijemo puno učešće žena u ekonomiji i politici. Naš temelj je srušen. Moja mama kaže da se ne može izgraditi prava kuća na krivom temelju. 2011. godine je izbila revolucija u Libiji, a moja porodica je bila na prvim linijama. A nešto neverovatno se dešava u ratu, gotovo kulturološki preokret, veoma privremen. I to je bio prvi put da sam osetila da ne samo da je bilo prihvatljivo da se uključim, već su me i podsticali. To se zahtevalo. Ja i druge žene smo sedele za stolom. Nismo se držele za ruke ili bile medijum. Bile smo deo procesa donošenja odluke. Razmenjivale smo informacije. Bile smo od ključnog značaja. I želela sam i bilo mi je potrebno da ta promena bude trajna. Ispostavilo se da to nije tako lako. Trebalo je samo nekoliko nedelja da se žene sa kojima sam prethodno radila vrate u svoje ranije uloge, a većina njih je bila pod uticajem reči podstreka verskih i političkih vođa, od kojih je većina citirala verske spise u svoju odbranu. Tako su stekli podršku naroda za svoje mišljenje. Prvobitno sam se fokusirala na ekonomsko i političko osnaživanje žena. Mislila sam da će to dovesti do kulturnih i društvenih promena. Kako se ispostavilo, dovodi u manjoj meri, ali ne mnogo. Odlučila sam da njihovu odbranu koristim kao svoj napad, i počela sam i ja da citiram i naglašavam islamske svete spise. 2012. i 2013. godine, moja organizacija je vodila najveću i najšire rasprostranjenu kampanju u Libiji. Ušli smo u domove, škole i univerzitete, čak i džamije. Direktno smo govorili sa 50 000 ljudi, i sa još stotine hiljada preko bilborda i reklama na televiziji, na radiju i preko postera. Verovatno se pitate kako je organizacija za ženska prava mogla to da uradi u zajednici koja je prethodno osporavala naše puko postojanje. Koristila sam svete spise. Koristila sam stihove iz Kurana i prorokove izreke, hadise, njegove izjave, kao na primer: "Najbolje u tebi je najbolje za tvoju porodicu". "Ne dozvoli da se tvoja braća ugnjetavaju." Po prvi put, propovedi petkom koje su vodili imami mesnih zajednica promovisali su prava žena. Razgovarali su o tabu temama, poput nasilja u porodici. Pravila su izmenjena. U određenim zajednicama smo stigli toliko daleko da kažemo za Međunarodnu deklaraciju o ljudskim pravima, koja je osporavana jer je nisu napisali verski stručnjaci, pa, ti isti principi su u našoj knjizi. Tako da su nas Ujedinjene nacije zapravo kopirale. Izmenivši poruku, mogli smo da obezbedimo alternativni narativ koji je promovisao prava žena u Libiji. To je nešto što je sada ponovljeno internacionalno, mada ne kažem da je lako - verujte mi, nije. Liberali će reći da koristite religiju i nazivati vas lošim konzervativcem. Konzervativci će vas nazivati mnoštvom slikovitih imena. Čula sam sve počevši od: "Tvoji roditelji mora da se veoma stide zbog tebe" - netačno; oni su moji najveći obožavaci - do: "Nećeš doživeti svoj sledeći rođendan" - još jednom pogrešno, jer jesam. I ostajem pri snažnom uverenju da ženska prava i religija nisu međusobno isključivi. Ali moramo da budemo za stolom. Moramo prestati da se odričemo svoje pozicije, jer ćutanjem dozvoljavamo dalji progon i zlostavljanje žena širom sveta. Rekavši da ćemo se boriti za prava žena i boriti se protiv ekstremizma bombama i ratom, potpuno onesposobljavamo lokalna društva koja treba da se bave ovim pitanjima da bi bila održiva. To nije lako, osporavanje iskrivljenih verskih poruka. Slede vam uvrede i ismevanja i pretnje. Ali moram to da radimo. Nemamo drugu opciju nego da povratimo poruku o ljudskim pravima, principe naše vere, ne za nas, ne za žene u vašim porodicama, ne za žene u ovoj prostoriji, čak ni za žene tamo negde, već za društva koja mogu biti transformisana učešćem žena. A jedini način na koji to možemo da uradimo, naša jedina opcija, je da budemo, i ostanemo, za stolom. Hvala vam. (Aplauz)