Svatko od nas će izgubiti
ili je već izgubio nešto
što nam je potrebno svaki dan.
Naravno, govorim o ključevima.
(Smijeh)
Šalim se.
O čemu zbilja želim razgovarati je
jedno od naših najvažnijih osjetila: vid.
Svaki dan izgubimo malo naše sposobnosti
refokusiranja očiju
dok ih više ne možemo uopće refokusirati.
Ovo stanje zovemo prezbiopija,
prezbiopija utječe na dvije milijarde
ljudi diljem svijeta.
Točno, rekao sam dvije milijarde.
Ako niste čuli za prezbiopiju
i pitate se,
"Gdje su te dvije milijarde ljudi?",
evo naznake prije
nego što prijeđem na detalje.
To je razlog zašto ljudi nose
naočale za čitanje ili bifokalne leće.
Započet ću opisom
gubitka sposobnosti refokusiranja
koji dovodi do prezbiopije.
Kao novorođenče, mogli ste fokusirati vid
do blizine od šest i pol centimetara,
ako ste htjeli.
Do sredine 20-tih, ostalo vam je
oko pola te moći fokusiranja.
Oko desetak centimetara,
no dovoljno blizu
da nikada ne primjetite razliku.
Do kasnih 40-tih, pak,
najbliže što ste mogli fokusirati
vid je oko 25 centimetara,
možda čak i dalje.
Gubici moći fokusiranja
dalje od ove točke započinju
utjecati na obavljanje zadataka
na blizinu, poput čitanja,
i do trenutka kada napunite 60,
ništa unutar radijusa od
1 metra više nije bistro.
Trenutno neki od vas vjerojatno misle,
to zvuči loše, ali on misli "vama"
u prenesenom smislu,
samo na ljude koji će zapravo
završiti s prezbiopijom.
Ali ne, kada kažem vi,
doslovno mislim da svaki od vas
će prije ili kasnije imati prezbiopiju,
ako je već nemate.
To zvuči pomalo zabrinjavajuće.
Želim vas podsjetiti da je prezbiopija
bila uz nas cijelu ljudsku povijest
i napravili smo puno raznih stvari
da je pokušamo popraviti.
Pa za početak, hajdemo zamisliti
da sjedite za stolom i čitate.
Ako jeste prezbiopični,
to bi moglo izgledati ovako:
bilo što blizu, poput časopisa,
bilo bi mutno.
Prijeđimo na rješenja.
Prvo, naočale za čitanje.
Imaju leće s jednostrukom moći fokusiranja
podešene tako da bliski objekti
dođu u fokus.
Ali, objekti koji su daleko neminovno
izađu iz fokusa,
znači da stalno morate mijenjati
između nošenja i nenošenja naočala.
Nastojeći riješiti ovaj problem,
Benjamin Franklin je izumio ono
što je nazvao "dvostruke naočale".
Danas ih zovemo bifokalne naočale,
i te naočale su mu dozvolile
da vidi na daljinu kada pogleda prema gore
i vidi na blizinu kada je gledao dolje.
Danas imamo i progresivne leće
koje nas rješavaju linije
tako da glatko prebacuju
moć fokusiranja između gore i dolje.
Loša strana obaju
je da izgubite polje vida
na bilo kojoj daljini,
zato jer se ovako razdvaja
od vrha prema dnu.
Da vidite zašto je to problem,
zamislite da se spuštate niz
ljestve ili stepenice.
Pogledate dolje da vidite
gdje stajete, ali sve je mutno.
Zašto bi bilo mutno?
Pa, pogledate dolje
i to je bliski dio leće,
ali je sljedeća stepenica
dalje nego dužina ruke,
što za vaše oči znači da je daleko.
Sljedeće rješenje koje vam hoću
pokazati je manje uobičajeno
ali se pojavljuje u kontaktnim lećama
ili laserskim korekcijama vida,
i zove se monovizija.
Monovizija radi tako da namjesti
dominantno oko da se fokusira na daljinu,
a drugo oko se fokusira na blizinu.
Vaš mozak inteligentno obavi sastavljanje
najoštrijih dijelova iz oba oka,
ali ta dva oka vide stvari malo drugačije,
a to otežave binokularnu
procjenu udaljenosti.
I kamo nas to dovodi?
Našli smo puno rješenja
ali nijedno od njih vam sasvim ne vrati
prirodno refokusiranje.
Niti jedno od njih vam ne dozvoljava
da samo gledate nešto
i očekujete da bude u fokusu.
Ali zašto?
Pa, da bismo to objasnili,
morat ćemo pogledati
anatomiju ljudskog oka.
Dio oka koji nam dopušta da
refokusiramo pogled na različite daljine
zove se kristalna leća.
Mišići oko leće
mogu deformirati leću u razne oblike,
koja zauzvrat promijeni
sposobnost fokusiranja.
Što se dogodi kada netko
postane prezbiopičan?
Ispada da se kristalna leća stvrdne
do točke gdje uopće više
ne može mijenjati oblik.
Sada, razmišljajući unatrag
o svim rješenjima koja sam naveo,
vidljivo je da sva imaju nešto zajedničko,
ali ne s našim očima,
to je da su sva statična.
To je optički ekvivalent
gusara s drvenom nogom.
Što je optički ekvivalent
moderne prostetičke noge?
Zadnjih nekoliko desetljeća vidjeli smo
pojavu i brzi napredak
izuma zvanog "leće prilagodljivog fokusa."
Ima nekoliko različitih tipova.
Mehanički pomaknute Alvarez leće,
deformirajuće tekuće leće
i elektronički promjenjive,
tekuće kristalne leće.
Sada, sve ove rade neke kompromise,
ali ono na čemu ne štede
je vizualni doživljaj.
Vid preko cijelog vidnog polja
koji je oštar na bilo kojoj daljini.
Ok, super. Leće koje
nam trebaju već postoje.
Problem riješen, nije li tako?
Ne tako brzo.
Leće s podesivim fokusom dodatno
kompliciraju ovu jednadžbu.
Ove leće nemaju način znati na
koju daljinu bi se trebale fokusirati.
Što nam treba su naočale
koje, kad gledate u daljinu,
izoštre udaljene predmete,
a kada gledate blizu,
stvari u blizini se fokusiraju
u vidnom polju,
bez razmišljanja.
Na čemu ja radim ovih nekoliko
prošlih godina na Stanfordu
je gradeći tu inteligenciju oko leća.
Naš prototip koristi tehnologiju
virtualne i uvećane stvarnosti
da procijeni daljinu fokusiranja.
Imamo pratitelja kretanja očiju koji može
odrediti u kojem smjeru su oči fokusirane.
Koristeći ovo dvoje, možemo
odrediti točke smjera pogleda
kako bismo dobili procjenu fokusa.
Za svaki slučaj,
kako bismo povećali pouzdanost,
dodali smo senzor daljine.
Senzor je kamera koja gleda svijet
i određuje udaljenosti do predmeta.
Opet možemo koristiti smjer pogleda
kako bismo dobili procjenu udaljenosti
po drugi put.
Onda spojimo te dve procjene daljine
i unaprijedimo moć usklađivanja
fokusa leće u skladu s njima.
Sljedeći korak za nas bio je
testirati izum na ljudima.
Imali smo oko 100 ljudi s prezbiopijom
i dali im ovu napravu na testiranje
dok smo mi mjerili njezin učinak.
Rezultat nas je uvjerio da su
autofokusirajuće naočale budućnost.
Naši sudionici mogli su vidjeti bistrije,
fokusirati brže,
i mislili su da je to bilo jedno lakše
i bolje iskustvo fokusiranja
nego što pruža njihovo trenutno pomagalo.
Da pojednostavimo, kada dođemo do vida,
autofokusirajuće naočale ne rade
kompromise koje statična rješenja rade.
Ali ne želim brzati.
Ostalo je još puno posla
za mene i moje kolege.
Na primjer, naše naočale su malo --
(Smijeh)
nezgrapne, možda?
Jedan od razloga je što smo koristili
masivnije komponente
koje se inače koriste u
istraživačke ili industrijske svrhe.
Dodatni razlog je što smo morali
sve držati na mjestu
zato jer trenutni algoritmi za praćenje
očiju nemaju robusnost koju trebamo.
Nastavno tome,
dok napredujemo od istraživanja
prema primjeni,
planiramo napraviti
autofokusirajuće naočale
koje će izgledati kao normalne naočale.
Da bi se to dogodilo,
moramo znatno poboljšati
nezgrapnost našeg rješenja
za praćenje vida.
Morati ćemo ugraditi manje i
efikasnije leće i elektroniku.
No čak i s našim trenutačnim prototipom,
pokazali smo da današnja tehnologija
leća s prilagodljivim fokusom
može nadjačati
tradicionalna pomagala za statičnu korekciju.
Samo je pitanje vremena.
Jasno je da ćemo u bliskoj budućnosti,
umjesto brige o tome
koji par naočala nositi, i kada,
moći se fokusirati na važne stvari.
Hvala.
(Pljesak)