Svatko od nas će izgubiti ili je već izgubio nešto što nam je potrebno svaki dan. Naravno, govorim o ključevima. (Smijeh) Šalim se. O čemu zbilja želim razgovarati je jedno od naših najvažnijih osjetila: vid. Svaki dan izgubimo malo naše sposobnosti refokusiranja očiju dok ih više ne možemo uopće refokusirati. Ovo stanje zovemo prezbiopija, prezbiopija utječe na dvije milijarde ljudi diljem svijeta. Točno, rekao sam dvije milijarde. Ako niste čuli za prezbiopiju i pitate se, "Gdje su te dvije milijarde ljudi?", evo naznake prije nego što prijeđem na detalje. To je razlog zašto ljudi nose naočale za čitanje ili bifokalne leće. Započet ću opisom gubitka sposobnosti refokusiranja koji dovodi do prezbiopije. Kao novorođenče, mogli ste fokusirati vid do blizine od šest i pol centimetara, ako ste htjeli. Do sredine 20-tih, ostalo vam je oko pola te moći fokusiranja. Oko desetak centimetara, no dovoljno blizu da nikada ne primjetite razliku. Do kasnih 40-tih, pak, najbliže što ste mogli fokusirati vid je oko 25 centimetara, možda čak i dalje. Gubici moći fokusiranja dalje od ove točke započinju utjecati na obavljanje zadataka na blizinu, poput čitanja, i do trenutka kada napunite 60, ništa unutar radijusa od 1 metra više nije bistro. Trenutno neki od vas vjerojatno misle, to zvuči loše, ali on misli "vama" u prenesenom smislu, samo na ljude koji će zapravo završiti s prezbiopijom. Ali ne, kada kažem vi, doslovno mislim da svaki od vas će prije ili kasnije imati prezbiopiju, ako je već nemate. To zvuči pomalo zabrinjavajuće. Želim vas podsjetiti da je prezbiopija bila uz nas cijelu ljudsku povijest i napravili smo puno raznih stvari da je pokušamo popraviti. Pa za početak, hajdemo zamisliti da sjedite za stolom i čitate. Ako jeste prezbiopični, to bi moglo izgledati ovako: bilo što blizu, poput časopisa, bilo bi mutno. Prijeđimo na rješenja. Prvo, naočale za čitanje. Imaju leće s jednostrukom moći fokusiranja podešene tako da bliski objekti dođu u fokus. Ali, objekti koji su daleko neminovno izađu iz fokusa, znači da stalno morate mijenjati između nošenja i nenošenja naočala. Nastojeći riješiti ovaj problem, Benjamin Franklin je izumio ono što je nazvao "dvostruke naočale". Danas ih zovemo bifokalne naočale, i te naočale su mu dozvolile da vidi na daljinu kada pogleda prema gore i vidi na blizinu kada je gledao dolje. Danas imamo i progresivne leće koje nas rješavaju linije tako da glatko prebacuju moć fokusiranja između gore i dolje. Loša strana obaju je da izgubite polje vida na bilo kojoj daljini, zato jer se ovako razdvaja od vrha prema dnu. Da vidite zašto je to problem, zamislite da se spuštate niz ljestve ili stepenice. Pogledate dolje da vidite gdje stajete, ali sve je mutno. Zašto bi bilo mutno? Pa, pogledate dolje i to je bliski dio leće, ali je sljedeća stepenica dalje nego dužina ruke, što za vaše oči znači da je daleko. Sljedeće rješenje koje vam hoću pokazati je manje uobičajeno ali se pojavljuje u kontaktnim lećama ili laserskim korekcijama vida, i zove se monovizija. Monovizija radi tako da namjesti dominantno oko da se fokusira na daljinu, a drugo oko se fokusira na blizinu. Vaš mozak inteligentno obavi sastavljanje najoštrijih dijelova iz oba oka, ali ta dva oka vide stvari malo drugačije, a to otežave binokularnu procjenu udaljenosti. I kamo nas to dovodi? Našli smo puno rješenja ali nijedno od njih vam sasvim ne vrati prirodno refokusiranje. Niti jedno od njih vam ne dozvoljava da samo gledate nešto i očekujete da bude u fokusu. Ali zašto? Pa, da bismo to objasnili, morat ćemo pogledati anatomiju ljudskog oka. Dio oka koji nam dopušta da refokusiramo pogled na različite daljine zove se kristalna leća. Mišići oko leće mogu deformirati leću u razne oblike, koja zauzvrat promijeni sposobnost fokusiranja. Što se dogodi kada netko postane prezbiopičan? Ispada da se kristalna leća stvrdne do točke gdje uopće više ne može mijenjati oblik. Sada, razmišljajući unatrag o svim rješenjima koja sam naveo, vidljivo je da sva imaju nešto zajedničko, ali ne s našim očima, to je da su sva statična. To je optički ekvivalent gusara s drvenom nogom. Što je optički ekvivalent moderne prostetičke noge? Zadnjih nekoliko desetljeća vidjeli smo pojavu i brzi napredak izuma zvanog "leće prilagodljivog fokusa." Ima nekoliko različitih tipova. Mehanički pomaknute Alvarez leće, deformirajuće tekuće leće i elektronički promjenjive, tekuće kristalne leće. Sada, sve ove rade neke kompromise, ali ono na čemu ne štede je vizualni doživljaj. Vid preko cijelog vidnog polja koji je oštar na bilo kojoj daljini. Ok, super. Leće koje nam trebaju već postoje. Problem riješen, nije li tako? Ne tako brzo. Leće s podesivim fokusom dodatno kompliciraju ovu jednadžbu. Ove leće nemaju način znati na koju daljinu bi se trebale fokusirati. Što nam treba su naočale koje, kad gledate u daljinu, izoštre udaljene predmete, a kada gledate blizu, stvari u blizini se fokusiraju u vidnom polju, bez razmišljanja. Na čemu ja radim ovih nekoliko prošlih godina na Stanfordu je gradeći tu inteligenciju oko leća. Naš prototip koristi tehnologiju virtualne i uvećane stvarnosti da procijeni daljinu fokusiranja. Imamo pratitelja kretanja očiju koji može odrediti u kojem smjeru su oči fokusirane. Koristeći ovo dvoje, možemo odrediti točke smjera pogleda kako bismo dobili procjenu fokusa. Za svaki slučaj, kako bismo povećali pouzdanost, dodali smo senzor daljine. Senzor je kamera koja gleda svijet i određuje udaljenosti do predmeta. Opet možemo koristiti smjer pogleda kako bismo dobili procjenu udaljenosti po drugi put. Onda spojimo te dve procjene daljine i unaprijedimo moć usklađivanja fokusa leće u skladu s njima. Sljedeći korak za nas bio je testirati izum na ljudima. Imali smo oko 100 ljudi s prezbiopijom i dali im ovu napravu na testiranje dok smo mi mjerili njezin učinak. Rezultat nas je uvjerio da su autofokusirajuće naočale budućnost. Naši sudionici mogli su vidjeti bistrije, fokusirati brže, i mislili su da je to bilo jedno lakše i bolje iskustvo fokusiranja nego što pruža njihovo trenutno pomagalo. Da pojednostavimo, kada dođemo do vida, autofokusirajuće naočale ne rade kompromise koje statična rješenja rade. Ali ne želim brzati. Ostalo je još puno posla za mene i moje kolege. Na primjer, naše naočale su malo -- (Smijeh) nezgrapne, možda? Jedan od razloga je što smo koristili masivnije komponente koje se inače koriste u istraživačke ili industrijske svrhe. Dodatni razlog je što smo morali sve držati na mjestu zato jer trenutni algoritmi za praćenje očiju nemaju robusnost koju trebamo. Nastavno tome, dok napredujemo od istraživanja prema primjeni, planiramo napraviti autofokusirajuće naočale koje će izgledati kao normalne naočale. Da bi se to dogodilo, moramo znatno poboljšati nezgrapnost našeg rješenja za praćenje vida. Morati ćemo ugraditi manje i efikasnije leće i elektroniku. No čak i s našim trenutačnim prototipom, pokazali smo da današnja tehnologija leća s prilagodljivim fokusom može nadjačati tradicionalna pomagala za statičnu korekciju. Samo je pitanje vremena. Jasno je da ćemo u bliskoj budućnosti, umjesto brige o tome koji par naočala nositi, i kada, moći se fokusirati na važne stvari. Hvala. (Pljesak)