'Zemlja slijepih' kratka priča H. G. Wellsa Tri stotine milja i više od planine Chimborazo, stotinu od snjegova Cotopaxija, u najdivljivijoj pustoši ekvadorskih Anda, leži tajanstvena planinska dolina odsječena od svijeta ljudi, Zemlja slijepih. Prije mnogo godina ta je dolina bila tako široko otvorena svijetu da su ljudi naposljetku mogli prići kroz zastrašujuće klance i preko jednog zaleđenog prijevoja do njenih miroljubivih livada. I onamo su ljudi zaista došli, par obitelji peruanskih meleza bježeći od pohlepe i tiranije španjolskih vladara. Onda je došlo do strašne erupcije vulkana Mindobamba kad je u Quitu noć potrajala sedamnaest dana i voda je ključala u rijeci Yaguachi, a mrtve ribe su plutale sve do Quayaquila. Posvuda po obroncima uz pacifičku obalu bilo je odrona zemlje i ubrzanog otapanja i iznenadnih poplava, a cijela jedna strana starog grebena Arauca skliznula je i srušila se uz grmljavinu i zauvijek odsjekla Zemlju slijepih od istraživačkih pohoda ljudi. No jedan od tih ranih naseljenika slučajno se našao na ovoj strani kanjona kad je svijet tako strahovito uzdrmao i on je silom morao zaboraviti svoju ženu i dijete i sve prijatelje i imovinu koju je ostavio gore i započeti život iznova u donjem svijetu. Započeo ga je iznova, ali bolestan, zadesila ga je sljepoća i umro je posrnula uma. No, priča koju je ispričao rodila je legendu koja se zadržala duž planinskih lanaca Anda do danas. Pričao je o razlozima zbog kojih se uputio natrag iz te pustoši u koju je prvi puta bio donesen kao dijete, vezan ljamu uz veliku balu opreme. 'Dolina je', kazivao je, 'imala sve što bi srce moglo poželjeti - - slatku vodu, pašnjake i blagu klimu; padine bogatog smeđeg tla s isprepletenim žbunjem bogatim izvrsnim plodovima; dok su se s jedne strane nadvijale goleme borove šume štiteći je od lavina. Visoko iznad, sa tri strane goleme litice sivo-zelenih stijena bile su okrunjene ledenim kapama; ali potok iz ledenjaka nije tekao prema njima, već je otjecao udaljenijim padinama, a samo tu i tamo ogromne ledene mase padale u dolinu. U toj dolini nije ni kišilo niti snježilo, već su obilni izvori osiguravali bogate zelene pašnjake koji su navodnjavanjem prošireni cijelom dolinom. Naseljenicima je tamo zaista išlo dobro; njihove životinje su napredovale i množile se; samo je jedna stvar narušavala njihovu sreću, no bila je dovoljna da je ozbiljno naruši. Zadesila ih je neobična bolest koja je svu njihovu djecu tamo rođenu - a također i nekoliko starije djece - učinila slijepom. Upravo u potrazi za nekom amajlijom ili protuotrovom za tu pošast sljepoće krenuo je on na taj naporan, opasan i težak put natrag niz klanac. U tim vremenima i u takvim slučajevima ljudi nisu pomišljali na bacile i zaraze nego na grijehove i njemu se činilo da uzrok te nevolje mora ležati u nemaru tih doseljenika bez svećenika da podignu svetište čim su stigli u dolinu. On je želio svetište - zgodno, jeftino, djelotvorno svetište da bude podignuto u dolini; on je želio relikvije i slične moćne stvari vjere, blagoslovljene predmete, tajanstvene medalje i molitve. U torbi je nosio šipku izvornog srebra koju nije želio objasniti; tvrdio je, upornošću nestručnog lažova, da u dolini nema srebra; da su svi skupili na gomilu svoj novac i nakit jer nisu imali potrebe za tim blagom tamo gore, rekao je, kako bi si kupili sveti lijek za svoju bolest. Zamišljam tog mladog planinara mutnih očiju, preplanulog, mršavog i zabrinutog stiskajući grozničavo obod svog šešira; čovjeka nenavikla na običaje donjeg svijeta kako priča ovu priču nekom predusretljivom svećeniku pronicava pogleda uoči velikog potresa; namah ga mogu zamisliti kako se nastoji vratiti s pobožnim i pouzdanim lijekovima protiv te nevolje i neizmjerni užas koji mora da ga je obuzeo kad se suočio s razrušenim pustoši na mjestu nekadašnjeg klanca. No, ostatak povijesti njegovih nesreća nije mi poznat, osim onoga što znam o njegovoj groznoj smrti nakon nekoliko godina; jadnik je zalutao u toj zabiti! Potok koji je nekada usjekao klanac sada izbija iz grotla stjenovite špilje, a legenda začeta njegovom jadnom nevješto ispričanom pričom razvila se u legendu o rasi slijepih ljudi negdje 'tamo preko', može se čuti još i danas. A među malom populacijom te, sada izolirane i zaboravljene, doline bolest je išla svojim tokom. Stariji su kratkovidno tapkali, mladi su vidjeli, ali mutno, a djeca koja su im se rađala nikada nisu progledala. No život je bio veoma lagodan u tom snijegom obrubljenom bazenu izgubljenom za cijeli svijet, bez trnovitog grmlja, bez opasnih kukaca niti zvijeri osim nježne pasmine ljama koje su vukli na povodcima duž korita presahlih rijeka u klancima kroz koje su došli. Vid im je postao kratkovidan tako postepeno da su jedva primijetili njegov gubitak. Vodali su svoju slijepu mladež naokolo dok ne bi odlično poznavali cijelu dolinu. A kada je umro zadnji videći među njima, rasa je živjela dalje. Imali su čak vremena da se prilagode slijepim nadzorom vatre koju su ložili pažljivo u kamenim pećima. U početku je to bio jednostavan soj ljudi, nepismen, samo ovlaš dotaknut španjolskom civilizacijom, no s nešto umjetničke tradicije i izgubljene filozofije starog Perua. Generacija je slijedila generaciju. Mnogo toga su zaboravili, mnogo toga su smislili. Tradicija šireg svijeta iz kojeg su došli postala je mitski obojana i nesigurna. U svim stvarima, osim vida, bili su snažni i sposobni, a uskoro je slučajnost rođenja i nasljeđa poslala jednog s originalnim umom i koji je znao pričati i uvjeriti ljude oko sebe, a kasnije i drugoga. To dvoje je preminulo ostavljajući svoj učinak, a mala zajednica rasla je u broju i razumijevanju suočavajući se i rješavajući društvene i ekonomske probleme koji su se pojavljivali. Generacija je slijedila generaciju. Generacija je slijedila generaciju. Došlo je vrijeme kad je rođeno dijete petnaest generacija od onog pretka koji je izašao iz doline sa polugom srebra u potrazi za božjom pomoći i koji se nikada nije vratio. Približno u to vrijeme slučaj je htio da u zajednicu pristigne čovjek iz vanjskog svijeta. Ovo je priča o tom čovjeku. Bio je to planinar iz okolice Quita, čovjek koji se spustio do mora i vidio svijeta, čitač knjiga na originalan način, bistar i poduzetan čovjek. Uzela ga je grupa Engleza koja je došla u Ecuador da se penje po planinama, kako bi bio zamjena za jednog od trojice njihvih švicarskih vodiča koji je razbolio. Penjali su se ovdje i ondje, a onda je došao pokušaj uspona na Parascotopetl - Matterhorn Anda - pričemu je on ostao izgubljen za vanjski svijet. Prića o nesreći napisana je desetak puta. Pointerova priča je najbolja. On priča kako se mala grupa probijala teškim i gotovo okomitim putem prema gore sve do samog podnožja zadnje i najveće litice i kako su podigli noćno sklonište usred snijega na maloj polici u stijeni, s dozom prave dramatičnosti, kako su uskoro ustanovili da ih je Nunjez napustio. Vikali su, ali nije bilo odgovora; vikali su i zviždali i te noći više nisu spavali. Kad je svanulo jutro vidjeli su tragove njegovog pada. Činilo se nemogućim da bi bio mogao ispustiti bilo kakav zvuk. Skliznuo je istočnom, nepoznatom stranom planine; duboko dolje naletio je na snježnu strminu niz koju se kotrljao usred snježne lavine. Njegov trag je vodio do ruba zastrašujuće provalije, a dalje od toga ništa se nije vidjelo. Daleko, daleko ispod, u izmaglici mogli su nazrijeti drveće kako se uzdiže iz uske zatvorene doline - izgubljene Zemlje slijepih. No, oni nisu znali da je to izgubljena Zemlja slijepih niti su je na bilo koji način mogli razlikovati od ostalih uskih pruga planinskih dolina. Obeshrabreni tom nesrećom popodne su odustali od pokušaja, a Pointer je bio pozvan u rat prije no što je mogao poduzeti drugi uspon. Do današnjeg dana Parascotopetl uzdiže svoj neosvojeni vrh, a Pointerovo sklonište se raspada neposjećeno usred snijega. A čovjek koji je pao preživio je. Na dnu strmine od tisuću stopa pao je usred snježnog oblaka na snježnu strminu još strmiju od one iznad. Niz ovu se kotrljao ošamućen i otupio, ali bez ijedne slomljene kosti u tijelu. I onda je konačno stigao do blažih padina gdje se konačno ispružio i nepomično ležao zatrpan mekom hrpom bijele mase koja je padala s njim i spasila ga. Došao je k sebi s nejasnom predodžbom da leži bolestan u krevetu; shvativši potom svoj položaj planinarskom inteligencijom. Uz mnogo truda uspio se osloboditi snijega ugledavši zvijezde. Ležeći nauznak pitao se gdje je i što mu se dogodilo. Provjerio je ruke i noge i otkrio da je izgubio nekoliko gumbiju, a kaput mu je bio izvrnut preko glave. Nož mu je nestao iz džepa i izgubio je šešir, iako ga je vezao ispod brade. Prisjeti se da je bio tražio neko labavo kamenje da podigne svoj dio zida od skloništa. Nestao je i njegov cepin. Zaključio je da mora da je pao pogledavši prema gore ugledao je, uvećano sablasnim sjajem izlazećeg mjeseca, stravičnu putanju svog pada. Neko je vrijeme ležao tupo zureći u tu golemu blijedu liticu koja se nadvijala nad njim, iz časa u čas izranjajući sve više iz plime mraka. Njena fantazmagorična, tajanstvena ljepota zaokupila ga je neko vrijeme, a onda ga je obuzeo žestok napad grčevitog smijeha. Nakon duljeg vremena postao je svjestan da se nalazi blizu donjeg ruba snijega. Ispod, podno mjesečinom obasjane prohodne padine vidio je tamnu ledinu s kamenim gromadama razasutim po njoj. S mukom se osovio na noge osjećajući bol u svakom zglobu ruku i nogu; s mukom sišao s brda rastresitog snijega oko sebe, krenuo nizbrdo dok se nije našao na ledini i tu se srušio više nego legao pokraj jedne kamene gromade; potegnuvši veliki gutljaj iz pljoske koju je nosio u unutarnjem džepu i smjesta zaspao. Probudio ga je pjev ptica u krošnjama daleko dolje. Sjeo je i zapazio da se nalazi na maloj uzvisini u podnožju ogromne litice užljebljene vododerinom niz koju je padao zajedno sa snijegom. Preko puta njega drugi stjenoviti zid uzdizao se prema nebu. Klanac između tih litica protezao se na istok i zapad i bio je pun jutarnjeg sunca koje je na zapadu obasjavalo planinski odron koji je zatvarao klanac. Ispod njega kao da je bila jednako strma litica no iza snijega u vododerini pronašao je neku vrstu procijepa u obliku dimnjaka niz koji je kapala voda od otapajaćeg snijega, i kojim bi se očajnik mogao odvažiti. Ustanovio je da je lakše nego što je izgledalo i napokon je došao do druge puste uzvisine i onda, nakon pentranja po stijeni, koje nije bilo osobito teško, našao se na strmini obrasloj drvećem. Orjentiravši se, osvrnuo se prema klancu se otvarao nad zelenim livadama među kojima je sada sasvim jasno vidio skupinu kamenih koliba neobičnog stila. Povremeno je njegovo napredovanje nalikovalo pentranju uz strmi zid, a nakon nekog vremena izlazeće sunce nije više sjalo duž klanca; pjev ptica je utihnuo, a oko njega je postalo mračno i hladno. No, udaljena dolina sa svojim kućama bivala je zato sve sjajnija. Uskoro je stigao na jednu kosinu gdje je između stijena opazio - - jer bio je on čovjek s darom opažanja - neku nepoznatu paprat koja kao da se držala pukotina intenzivno zelenim rukama. Ubrao je list dva, zagrizao stabljiku i ustanovio da mu to pomaže. Oko podne je konačno izašao iz ždrijela klanca na ravnicu obasjanu suncem. Bio je ukočen i umoran; sjeo je u sjenu jedne stijene, napunio pljosku vodom iz potoka i napio se počivajući neko vrijeme prije no što će se uputiti do kuća. Kuće su bile vrlo neobične njegovim očima, i zaista cijeli izgled te doline postajao mu je, dok je promatrao, sve čudniji i sve više tuđ. Veliki dio njene površine bila je bujna, zelena livada prošarana s mnogo prekrasnog cvijeća, navodnjavanja izuzetnom pažnjom pokazujući znakove sustavnog naizmjeničnog obrađivanja usjeva. Visoko gore, uokolo doline bio je zid i nešto što je izgledalo kao obodni vodeni kanal iz kojeg su tekli tanki potočići natapajući biljke u dolini, a na višim padinama doline stada ljama su pasla oskudno bilje. Štagljevi, očito skloništa ili hranilišta za ljame, naslanjali su se tu i tamo na obodni zid. Potoci za navodnjavanje ulijevali su se u glavni kanal u središtu doline, a taj je s obje strane bio ograđen zidom do visine ramena. To je davalo jedinstveno urbano obilježje ovom zabačenom mjestu, obilježje koje je bilo uvelike naglašeno mnoštvom staza popločanih crnim i bijelim kamenjem i obrubljenih neobičnim malim ivičnjakom, koje su se uredno ispreplitale. Kuće u središtu sela bile su sasvim različite od nemarnih, zbrda-zdola sklepanih planinskih sela koje je on poznavao; stajale su neprekidnom nizu s obje strane zapanjujuće čiste glavne ulice; tu i tamo na njihovim raznobojnim pročeljima bila su probijena vrata, a niti jedan prozor nije narušavao jednoliku površinu fasade. Njihove boje izmjenjivale su se izuzetnom nepravilnošću, razmazane nekom vrstom žbuke koja je katkad bila siva, katkad sivosmeđa, katkad boje škriljevca ili tamnosmeđa. I upravo je prizor tog razigranog žbukanja prvi puta sugerirao riječ 'slijep' mislima istraživača. 'Dobri čovjek koji je ovo napravio', pomislio je, 'mora da je bio slijep ko šišmiš.' Spustio se niz strminu i tako došao do zida i kanala koji se protezao uokolo doline, blizu mjesta gdje se višak vode iz kanala izljevao u dubine klanca kao tanak isprekidani slap. Sada je mogao vidjeti brojne muškarce i žene kako se odmaraju na hrpama trave kao da imaju siestu. U udaljenijem dijelu doline, bliže selu, bilo je mnoštvo natovarene djece, a bliže njemu tri muškarca nosila su vjedra na motkama preko ramena duž uske staze koja je vodila od obodnog zida do kuća. Ovi zadnji ili su odjeveni u haljine od ljamine dlake s kožnim čizmama i pojasevima, i nosili su kape s preklopima pozadi i na ušima. Slijedili su jedan drugoga u nizu hodajući polako i pritom zijevajući kao ljudi koji su cijelu noć bili budni. Bilo je nešto ohrabrujuće poticajno i impresivno u njihovom držanju, pa je Nunjez, nakon kratkog oklijevanja, kako bi bio što uočljiviji iskoračio na svojoj stijeni i dao si oduška snažnim povikom kojij je odjeknuo cijelom dolinom. Trojica muškaraca se zaustavila okrečući glave kao da gledaju oko sebe