Autizam je pojam koji je
poznat mnogim ljudima.
Naprimjer, neki ljudi smatraju
da su autisti bljedoliki muškarci
koji govore monotonim glasom
i stalno vrte jednu te istu temu.
Neki ljudi misle da autisti ne razlikuju
ispravno od pogrešnog,
izbjegavaju pažnju
i često govore krive stvari
u krivo vrijeme.
Neki ljudi smatraju da se
autisti čudno ponašaju
te da im nedostaju humor i empatija.
Ako se slažete s izjavama
koje sam upravo naveo,
onda vas moram razočarati
da imate lošu predodžbu o autizmu.
Kako to znam?
Zato što ja imam autizam.
I ja sam opčinjen stvarima
kao što je elektronika
i javni prijevoz.
Ali to me ne definira kao osobu.
Svatko od nas je drugačiji
i poseban na svoj način.
No, nema mnogo informacija o tome
kako zbilja izgleda život autista.
Zato se ljudi često okreću stereotipima.
Često ih vidimo u medijima.
Jedno od najčešćih stereotipa
u medijima su
da se ponašamo čudno,
da nismo empatični
i da smo genijalci.
Ni tu ne staje neznanje o autizmu.
Znate li da neki ljudi pokušavaju
pronaći lijek za autizam?
To je zato što ga vide
kao nešto negativno.
Kao bolest.
Mnogi ljudi mijenjaju tu zamisao.
Za nas autizam nije bolest.
To je samo drugačiji pogled na svijet.
Naši mozgovi drukčije
funkcioniraju od ostalih.
To je kao da uspoređujete
Xbox i PlayStation.
Oboje su vrsne konzole
samo drugačije programirane.
Ali ako stavite igricu za Xbox
u PlayStation,
igrica neće raditi, zato jer PlayStation
drugačije funkcionira.
Kad pogledam u ogledalo,
vidim nekoga tko razmišlja drugačije.
Također vidim i krasnu kosu.
(Smijeh)
(Pljesak)
Ali pitanje je,
jesam li ja stvarno bolestan ako
samo drugačije razmišljam?
Najveći problem autista
u današnjem društvu
jest da svijet nije stvoren za nas.
Puno toga nas može uznemiriti.
Naprimjer,
mene jako uznemiruju glasni zvukovi.
Dakle nikad ne pojačam glazbu do kraja
i nisam preveliki obožavatelj
velikih tuluma.
Ali ostale ljude s autizmom uznemiruju
jaka svjetla ili snažni mirisi
ili gnjecave teksture.
Sve to lako izaziva anksioznost.
Razmislite o svim prijašnjim druženjima.
Je li svirala glasna glazba?
Je li svjetlo bilo jako?
Je li kružilo mnogo
različitih mirisa u isto vrijeme?
Je li puno ljudi pričalo odjedanput?
Takve stvari možda vama ne smetaju,
ali nekoga s autizmom
mogu uznemiriti.
Stoga se u takvim situacijama upuštamo
u samostimulirajuće ponašanje.
To je ponavljanje pokreta ili zvuka
ili nekog drugog komešanja
koje se uvijek ne mora činiti normalnim.
Neki će mahati rukama,
proizvoditi zvukove ili vrtjeti.
U biti, to je naš način da se isključimo.
Često imamo potrebu za takvim ponašanjem.
No takvo se ponašanje
često gleda poprijeko
pa smo prisiljeni skrivati ga.
Kada smo prisiljeni skrivati naše
autistične crte,
to se naziva prikrivanjem.
Neki su ljudi bolji u tome od ostalih.
Znam se nekad toliko dobro prikriti
da ljudi ni ne primijete da sam autist.
Dok im sam ne otkrijem tu tajnu.
Ali na kraju dana
to postaje sve stresnije.
Ponekad čak i rješavanje zadaće
postane umarajuće.
Neki ljudi smatraju
da je naša sposobnost za prikrivanje
i rješenje za sam autizam.
No zbog toga nas je sram
pokazati svoje pravo ja.
Drugi stereotip koji se često
povezuje s autizmom
jest da autistima nedostaje empatija.
Ponavljam, to nije istina.
Zapravo sam pun suosjećanja.
Samo nisam dobar u pokazivanju.
Kad god bi prijatelj
sa mnom htio podijeliti
svoje probleme kroz koje prolazi,
često se ne bih znao izraziti.
I zato ne pokazujem toliko empatije
kao moji prijatelji koji nisu autisti.
Bilo kakvo pokazivanje emocija
predstavlja mi poteškoću.
To je zato što sam prožet
svim emocijama odjednom
koje naravno ne mogu izraziti.
Ili na primjer sreća.
Ona bi nalikovala na veselo hroptanje,
lamatanje rukama i glasne woohoo zvukove.
(Smijeh)
Dok biste se vi samo nasmiješili.
(Smijeh)
Kad god bih dobio zakon rođendanski poklon
ili gledao tragične vijesti,
ne bih se mogao izraziti bez da planem.
Što znači da se opet moram zakamuflirati
kako bih se doimao normalnim.
Moji unutarnji osjećaji su beskonačni.
No moj um mi dopušta ili ekstremno
ili nikakvo izražavanje.
Dakle...
Nisam si baš najbolji s emocijama
i komuniciram na drugačiji način.
I zbog toga sam dijagnosticiran s
poremećajem autističnog spektra.
Ta dijagnoza pomaže mojoj obitelji,
prijateljima i meni
razumjeti kako moj um funkcionira.
U svijetu
oko otprilike jedan posto stanovništva
dijagnosticirano je s
poremećajem autističnog spektra.
I taj postotak raste.
No mi smo i dalje u velikoj manjini.
I još uvijek nas dosta ljudi
ne doživljava ravnopravnima
s drugim ljudima.
Ovo je moja obitelj.
I u mojoj obitelji
postoji još jedna autistična osoba.
Moja majka.
Da, odrasle žene isto
mogu biti autistične.
Moj otac i brat nisu autistični.
Nekad nam zna međusobna
komunikacija teško pasti.
No,
ponekad znam reći nešto poput,
"Stanica Union Station u
Torontu, zar ne?"
misleći da im mogu pomoći
prisjetiti se određenih aspekata toga.
Kad se zbune,
često se moram objašnjavati.
I često moramo ponoviti
nešto na više načina
kako bi svi razumjeli.
No unatoč svemu tome,
svi se volimo i smatramo ravnopravnima.
U svojoj knjizi "NeuroTribes"
autor Steve Silberman navodi kako bi se
autizam i druga mentalna stanja
trebala gledati kao prirodno ljudska,
prirodni dijelovi ljudskog spektra,
a ne kao greške.
I ja se u potpunosti slažem s time.
Kad bi autizam bio dio
prirodnog ljudskog spektra,
onda bi svijet bio bolje prilagođen
ljudima s autizmom.
Ja se ne sramim svoga autizma.
Možda ne razmišljam
ili se ne ponašam poput vas,
ali ja sam i dalje čovjek
i nisam bolestan.
Hvala.
(Pljesak)