Autizam je pojam koji je poznat mnogim ljudima. Naprimjer, neki ljudi smatraju da su autisti bljedoliki muškarci koji govore monotonim glasom i stalno vrte jednu te istu temu. Neki ljudi misle da autisti ne razlikuju ispravno od pogrešnog, izbjegavaju pažnju i često govore krive stvari u krivo vrijeme. Neki ljudi smatraju da se autisti čudno ponašaju te da im nedostaju humor i empatija. Ako se slažete s izjavama koje sam upravo naveo, onda vas moram razočarati da imate lošu predodžbu o autizmu. Kako to znam? Zato što ja imam autizam. I ja sam opčinjen stvarima kao što je elektronika i javni prijevoz. Ali to me ne definira kao osobu. Svatko od nas je drugačiji i poseban na svoj način. No, nema mnogo informacija o tome kako zbilja izgleda život autista. Zato se ljudi često okreću stereotipima. Često ih vidimo u medijima. Jedno od najčešćih stereotipa u medijima su da se ponašamo čudno, da nismo empatični i da smo genijalci. Ni tu ne staje neznanje o autizmu. Znate li da neki ljudi pokušavaju pronaći lijek za autizam? To je zato što ga vide kao nešto negativno. Kao bolest. Mnogi ljudi mijenjaju tu zamisao. Za nas autizam nije bolest. To je samo drugačiji pogled na svijet. Naši mozgovi drukčije funkcioniraju od ostalih. To je kao da uspoređujete Xbox i PlayStation. Oboje su vrsne konzole samo drugačije programirane. Ali ako stavite igricu za Xbox u PlayStation, igrica neće raditi, zato jer PlayStation drugačije funkcionira. Kad pogledam u ogledalo, vidim nekoga tko razmišlja drugačije. Također vidim i krasnu kosu. (Smijeh) (Pljesak) Ali pitanje je, jesam li ja stvarno bolestan ako samo drugačije razmišljam? Najveći problem autista u današnjem društvu jest da svijet nije stvoren za nas. Puno toga nas može uznemiriti. Naprimjer, mene jako uznemiruju glasni zvukovi. Dakle nikad ne pojačam glazbu do kraja i nisam preveliki obožavatelj velikih tuluma. Ali ostale ljude s autizmom uznemiruju jaka svjetla ili snažni mirisi ili gnjecave teksture. Sve to lako izaziva anksioznost. Razmislite o svim prijašnjim druženjima. Je li svirala glasna glazba? Je li svjetlo bilo jako? Je li kružilo mnogo različitih mirisa u isto vrijeme? Je li puno ljudi pričalo odjedanput? Takve stvari možda vama ne smetaju, ali nekoga s autizmom mogu uznemiriti. Stoga se u takvim situacijama upuštamo u samostimulirajuće ponašanje. To je ponavljanje pokreta ili zvuka ili nekog drugog komešanja koje se uvijek ne mora činiti normalnim. Neki će mahati rukama, proizvoditi zvukove ili vrtjeti. U biti, to je naš način da se isključimo. Često imamo potrebu za takvim ponašanjem. No takvo se ponašanje često gleda poprijeko pa smo prisiljeni skrivati ga. Kada smo prisiljeni skrivati naše autistične crte, to se naziva prikrivanjem. Neki su ljudi bolji u tome od ostalih. Znam se nekad toliko dobro prikriti da ljudi ni ne primijete da sam autist. Dok im sam ne otkrijem tu tajnu. Ali na kraju dana to postaje sve stresnije. Ponekad čak i rješavanje zadaće postane umarajuće. Neki ljudi smatraju da je naša sposobnost za prikrivanje i rješenje za sam autizam. No zbog toga nas je sram pokazati svoje pravo ja. Drugi stereotip koji se često povezuje s autizmom jest da autistima nedostaje empatija. Ponavljam, to nije istina. Zapravo sam pun suosjećanja. Samo nisam dobar u pokazivanju. Kad god bi prijatelj sa mnom htio podijeliti svoje probleme kroz koje prolazi, često se ne bih znao izraziti. I zato ne pokazujem toliko empatije kao moji prijatelji koji nisu autisti. Bilo kakvo pokazivanje emocija predstavlja mi poteškoću. To je zato što sam prožet svim emocijama odjednom koje naravno ne mogu izraziti. Ili na primjer sreća. Ona bi nalikovala na veselo hroptanje, lamatanje rukama i glasne woohoo zvukove. (Smijeh) Dok biste se vi samo nasmiješili. (Smijeh) Kad god bih dobio zakon rođendanski poklon ili gledao tragične vijesti, ne bih se mogao izraziti bez da planem. Što znači da se opet moram zakamuflirati kako bih se doimao normalnim. Moji unutarnji osjećaji su beskonačni. No moj um mi dopušta ili ekstremno ili nikakvo izražavanje. Dakle... Nisam si baš najbolji s emocijama i komuniciram na drugačiji način. I zbog toga sam dijagnosticiran s poremećajem autističnog spektra. Ta dijagnoza pomaže mojoj obitelji, prijateljima i meni razumjeti kako moj um funkcionira. U svijetu oko otprilike jedan posto stanovništva dijagnosticirano je s poremećajem autističnog spektra. I taj postotak raste. No mi smo i dalje u velikoj manjini. I još uvijek nas dosta ljudi ne doživljava ravnopravnima s drugim ljudima. Ovo je moja obitelj. I u mojoj obitelji postoji još jedna autistična osoba. Moja majka. Da, odrasle žene isto mogu biti autistične. Moj otac i brat nisu autistični. Nekad nam zna međusobna komunikacija teško pasti. No, ponekad znam reći nešto poput, "Stanica Union Station u Torontu, zar ne?" misleći da im mogu pomoći prisjetiti se određenih aspekata toga. Kad se zbune, često se moram objašnjavati. I često moramo ponoviti nešto na više načina kako bi svi razumjeli. No unatoč svemu tome, svi se volimo i smatramo ravnopravnima. U svojoj knjizi "NeuroTribes" autor Steve Silberman navodi kako bi se autizam i druga mentalna stanja trebala gledati kao prirodno ljudska, prirodni dijelovi ljudskog spektra, a ne kao greške. I ja se u potpunosti slažem s time. Kad bi autizam bio dio prirodnog ljudskog spektra, onda bi svijet bio bolje prilagođen ljudima s autizmom. Ja se ne sramim svoga autizma. Možda ne razmišljam ili se ne ponašam poput vas, ali ja sam i dalje čovjek i nisam bolestan. Hvala. (Pljesak)