Autizam je nešto o čemu dosta ljudi zna. Na primer, neki ljudi misle da su autistični ljudi muške osobe svetle puti koje pričaju monotonim glasom i konstantno vrte jednu te istu temu. Neki ljudi misle da autistični ljudi ne mogu da razaznaju dobro od lošeg, da izbegavaju pažnju i da uglavnom kažu pogrešnu stvar u pogrešnom trenutku. Neki ljudi misle da su autistični ljudi društveno nespretni i da nemaju smisao za humor i empatiju. Sad, ako se slažete sa ovim što sam sad rekao, žao mi je što ću vam reći, ali imate pogrešno shvatanje autizma. Kako to znam? Zato što ja imam autizam. I ja imam opsesije stvarima kao što je elektronika ili javni prevoz, ali me to ne definiše. Svako od nas je različit i jedinstven na sebi svojstven način. Međutim, ne postoji dovoljno informacija o tome kako zapravo izgleda život autistične osobe, pa ljudi uglavnom pribegavaju stereotipima. Često ih viđamo i u medijima. Neki od učestalijih stereotipa u medijima uključuju to da smo društveno nespretni, da imamo manjak empatije čak i da smo supergeniji. Ali nedovoljno znanje o autizmu se ne završava tu. Da li ste znali da neki ljudi pokušavaju da nađu lek za autizam? To je zato što ga vide kao nešto negativno, kao bolest. Mnogi preispituju ovu ideju ali mi, mi ne mislimo da je autizam bolest. To je samo još jedan način razmišljanja i pogleda na svet. Naši mozgovi funkcionišu drugačije od većine ljudskih mozgova. Mislite na to kao da poredite Iksboks i Plejstejšn. I jedna i druga su vrlo podobne konzole programirane na različite načine. Ali kada biste ubacili Iksboks igricu u Plejstejšn ne bi radila, jer Plejstejšn komunicira na drugačiji način. Kada se pogledam u ogledalo, ja vidim nekog ko razmišlja drugačije. O, takođe vidim i lepu frizuru. (Smeh) (Aplauz) Ali pitanje je da li sam ja bolestan samo zato što razmišljam drugačije? Glavni problem života sa autizmom u današnjem društvu je taj da svet jednostavno nije napravljen za nas. Postoji mnogo načina da se uznemirimo. Na primer, ono što me stalno uznemiri jesu glasni zvuci, što znači da nikad ne odvrćem muziku i uglavnom nisam fan velikih žurki. Ali druge ljude mogu uznemiriti stvari kao što su jaka svetla ili mirisi ili stvari gnjecave teksture, sve to potencijalno može izazvati anksioznost. Prisetite se svih društvenih okupljanja na kojima ste bili u prošlosti. Da li se puštala glasna muzika? Da li su svetla bila jaka? Da li ste mogli da osetite mnogo različitih mirisa hrane u isto vreme? Da li se mnogo razgovora odvijalo u isto vreme? Te stvari možda vama nisu smetale, ali nekoga sa autizmom, one mogu uznemiriti. Tako da mi u tim situacijama radimo nešto što se zove stiming, što je nešto poput repetitivnog pokreta ili zvuka ili neko drugo nasumično uzvrpoljavanje koje može ili ne izgledati normalno. Neki će mlatarati rukama ili proizvoditi zvukove ili se vrteti. Da, to je manje-više naš način da se isključimo. Mi često možemo osetiti potrebu za stimovanjem. Međutim, ono uglavnom naiđe na osudu, i mi smo primorani da to sakrivamo. Kada smo na takav način primorani da prikrivamo naše autistične crte to se naziva maskiranje. A neki se maskiraju bolje od drugih. Nekada se maskiram tako dobro da ljudi i ne znaju da sam autističan dok im ne priredim veliko otkriće. (Smeh) Ali na kraju dana, postane poprilično stresno. Čak i nešto poput domaćeg rada uveče postane veoma zamarajuće. Neki ljudi misle, da zbog moje sposobnosti da se maskiram, da je ovo lek za autizam. Međutim, ono što zapravo jeste, jeste osećaj sramote zbog prikazivanja našeg pravog ja. Još jedan čest stereotip koji se često dovodi u vezu sa autizmom jeste da autistični ljudi imaju manjak empatije. Još jednom, to nije istina. Ja zapravo imam mnogo empatije. Samo je ne pokazujem toliko dobro. Kad god prijatelj pokušava da mi priča o nekim problemima kroz koje prolazi ja često ne znam kako da odgovorim. I zato ne pokazujem onoliku empatiju koju pokazuju moji prijatelji koji nisu autistični. Emocionalni izraz, bilo veliki ili mali teško mi pada. A to je zato što iznutra pucam od svake emocije koju neko može da oseća u bilo kom trenutku. Naravno, ja je ne mogu izraziti na takav način. U suprotnom, na primer, sreća ne bi ispala kao neko veselo ispuštanje krika, mlataranje rukama i glasno "vuhu". (Smeh) Dok se vi možete samo nasmejati. (Smeh) Bilo da je u pitanju sjajan rođendanski poklon ili slušanje tragične priče na vestima, ja ne mogu da se izrazim bez nekakvog praska, tako da, još jednom, moram da ga maskiram kako bih izgledao normalan. Moja unutrašnja osećanja su neograničena, ali mi moj um dozvoljava da izrazim sve ili ništa. Dakle moje... Ja nisam dobar sa emocijama, i komuniciram drugačije i zbog toga, dijagnostikovan mi je spektar autističnih poremećaja. Ova dijagnoza pomaže meni i mojim prijateljima i porodici, da razumemo kako moj um radi. I u svetu, otprilike jednom procentu populacije dijagnostikovan je spektar autističnih poremećaja. I ovaj broj se povećava. Međutim, još uvek smo velika manjina. I dalje postoje ljudi koji nas ne vide kao jednake. Ovo je moja porodica. I u mojoj porodici postoji još jedna osoba koja ima autizam. Moja majka. Da, i odrasle žene mogu biti autistične. Moj otac i brat nemaju autizam. Međutim, ponekad nam bude teško da komuniciramo jedni sa drugima. Nekad ja kažem nešto tipa "O, železnička stanica u Torontu, zar ne?" misleći da mogu da im pomognem da se sete određenih apekata vezanih za to. Kada se zbune, često moram da elaboriram na tu temu. I često moramo da pričamo o stvarima na više različitih načina kako bi se svi razumeli. Međutim, uprkos svemu tome mi se volimo i poštujemo jedni druge kao da smo jednaki. U njegovoj knjizi "NeuroTribes" autor Stiv Silberman kaže da bi autizam i ostala mentalna stanja trebalo da se posmatraju kao nešto što je prirodno ljudski, što je prirodan deo ljudskog spektra, a ne kao defekt. I ovo je nešto sa čime se potpuno slažem. Kada bi se autizam posmatrao kao delom prirodnog ljudskog sepektra, onda bi svet mogao biti formiran tako da bude pogodniji za autistične. Ja se ne stidim svoj autizma. I možda ne mislim kao vi, ili se ne ponašam kao vi, ali sam i dalje živo biće i nisam bolestan. Hvala. (Aplauz)