Čovek u ritama, po imenu Estragon, sedi blizu drveta u sumrak i muči se da skine čizmu. Uskoro mu se pridružuje prijatelj Vladimir koji podseća svog unezverenog prijatelja da moraju da tu sačekaju nekoga po imenu Godo. Time započinje uznemirujući ciklus u kome dvojica raspravljaju kada će Godo da stigne, zašto čekaju i da li su uopšte kod pravog drveta. Drama „Čekajući Godoa“ nadalje postaje sve čudnija - međutim, smatra se predstavom koja je izmenila naličje savremene drame. Napisao ju je Semjuel Beket između 1949. i 1955. godine, a ona postavlja prosto, ali uzbudljivo pitanje: šta bi likovi trebalo da urade? Estragon: Ne radimo ništa. Bezbednije je. Vladimir: Sačekajmo i vidimo šta će on da kaže. Estragon: Ko? Vladimir: Godo. Estragon: Dobra ideja. Slični šifrovani dijalozi i rasprave koje se vrte u krug su glavne karakteristike pozorišta apsurda, pokreta koji se pojavio nakon Drugog svetskog rata i u kom su se zatekli umetnici koji su se borili da nađu smisao u uništenju. Pisci apsurda su dekonstruisali radnju, likove i jezik kako bi doveli u pitanje njihovo značenje i da bi podelili svoju duboku nesigurnost na sceni. Iako ovo može da zvuči turobno, apsurd stapa bespomoćnost sa humorom. Ovo se odražava u Beketovom jedinstvenom pristupu žanru u knjizi „Čekajući Godoa“, koju je označio kao „tragikomediju u dva čina“. Likovi su tragično zarobljeni u egzistencijalnoj zagoneci: čekaju uzalud na nepoznatu ličnost da im da smisao postojanja, ali njihov jedini smisao postojanja potiče iz samog čina čekanja. Dok čekaju, padaju u dosadu, izražavaju religijsku bojazan i razmatraju samoubistvo. Međutim, komično je da njihov usud sadrži britak humor, koji se ispoljava u njihovom jeziku i pokretima. Njihove interakcije su ispunjene bizarnim igrama reči, ponavljanjima i dvostrukim značenjima, kao i klovnovskim ponašanjem, pevanjem, plesanjem i mahnitim razmenama šešira. Često je nejasno da li bi publika trebalo da se smeje ili plače - i da li je Beket uopšte razlikovao ta dva. Rođen u Dablinu, Beket je studirao engleski, francuski i italijanski jezik pre nego što se preselio u Pariz, gde je proveo veći deo života pišući pozorišne komade, kao i poeziju i prozu. Iako je Beket celog života bio zaljubljen u jezik, ostavljao je i prostora za tišinu, uvršćavajući prekide, pauze i trenutke praznine u svoja dela. Ključne osobine njegovog stila su neujednačen tempo i crni humor, koji su postali popularni u pozorištu apsurda. Takođe je negovao tajanstvenost u pojavi i odbijao je da potvrdi ili opovrgne bilo kakva nagađanja o značenju svojih dela. Zbog ovoga je publika nagađala i time povećavala svoju opčinjenost njegovim nadrealnim svetovima i zagonetnim likovima. Zbog odsustva bilo kakvog jasnog značenja, Godo je beskrajno otvoren za tumačenja. Kritičari su ponudili bezbrojna čitanja drame, što je kao rezultat imalo ciklus dvosmislenosti i spekulacija koje odražavaju i zaplet same drame. Drama je tumačena kao alegorija na Hladni rat, francuski pokret otpora i britansku kolonizaciju Irske. Dinamika između dvojice protagonista je takođe pokrenula intenzivne debate. Tumačeni su kao preživeli iz apokalipse, ostareli par, dva impotentna prijatelja, pa čak i kao personifikacije Frojdovog ega i ida. Čuvena je Beketova izjava da jedino u šta može da bude siguran je da Vladimir i Estragon „nose polucilindre“. Baš kao nagađanja kritike i sumanuta radnja drame, jezik likova se često vrti u krug dok se njih dvojica prepiru i šegače, gube tok misli i nastavljaju tačno gde su stali. Vladimir: Možda bismo mogli početi ispočetka. Estragon: To bi trebalo da je lako. Vladimir: Početak je težak. Estragon: Možeš da počneš odakle god. Vladimir: Da, ali moraš da odlučiš. Beket nas podseća da, baš kao i naši svakidašnji životi, život na sceni nema uvek smisla. On može da istražuje i stvarnost i iluzije, poznato i neobično. I iako je uredno pripovedanje i dalje privlačno, najbolje pozorište nas navodi na razmišljanje - i čekanje.