Velika većina ljudi koja je izgubila
ekstremitet i dalje ga mogu osetiti -
ne kao sećanje ili nejasan oblik,
već u sasvim živim detaljima.
Mogu da savijaju svoje fantomske prste,
a ponekad čak osećaju
prianjanje kaiša sata na ruci
ili bol zbog uraslog nokta.
A što je zapanjujuće,
ponekad čak i ljudi rođeni bez nekog uda
mogu ga osećati kao fantomski.
Pa, šta uzrokuje osećaj fantomskog uda?
Preciznost ovih priviđanja
ukazuje da u mozgu imamo mapu tela.
A činjenica da je moguće
da određeni ud oseti
neko ko ga nikad nije imao
nagoveštava da se rađamo
sa bar nekim začetkom ove mape.
Ali, jedna stvar se razlikuje kod fantoma
koji se javljaju nakon amputacije
u odnosu na njihove
prethodnike od krvi i mesa -
velika većina njih boli.
Da bismo potpuno razumeli
fantomske udove i fantomski bol,
moramo da razmotrimo
čitavu putanju od uda do mozga.
Naši udovi su puni senzornih neurona
koji su odgovorni za sve,
od tekstura koje osećamo vrhovima prstiju
do razumevanja gde se naše telo
nalazi u prostoru.
Nervni putevi prenose
te čulne ulazne informacije
kroz kičmenu moždinu nagore ka mozgu.
Pošto se dobar deo ove putanje
nalazi van samog ekstremiteta,
veći deo ostaje nakon amputacije.
Ali gubitak uda
menja način na koji signali putuju
na svakom delu puta.
Na mestu amputacije,
pokidani nervni završeci
mogu se zadebljati i postati osetljiviji,
tako da prenose neprijatne signale
čak i kao reakciju na blagi pritisak.
U normalnim okolnostima,
ovi signali bili bi ugašeni
u zadnjem rogu kičmene moždine.
Iz razloga koje ne razumemo
u potpunosti, nakon amputacije,
dolazi do gubitka ove inhibitorne kontrole
u leđnom rogu, i signali se mogu pojačati.
Kada prođu kroz kičmenu moždinu,
čulni signali stižu do mozga.
Tu ih obrađuje somatosenzorni korteks.
Celo telo je mapirano u ovom korteksu.
Osetljivi delovi tela
sa mnogo nervnih završetaka,
kao što su usne i šake,
predstavljene su najvećim oblastima.
Kortikalni homunkulus
je model ljudskog tela
sa proporcijama zasnovanim
na zastupljenosti delova tela u korteksu.
Količina korteksa koja je posvećena
određenom delu tela
može se povećavati ili smanjivati
na osnovu toga koliko čulnih informacija
mozak prima od tog dela tela.
Na primer, zastupljenost leve šake
je veća kod violinista
nego kod onih koji to nisu.
Mozak takođe povećava
kortikalnu zastupljenost
kada je deo tela povređen,
da bi se pojačali osećaji
koji nas upozoravaju na opasnost.
Ta povećana zastupljenost
može dovesti do fantomskog bola.
Kortikalna mapa je takođe
najverovatnije odgovorna
za osećanje delova tela
koji više ne postoje,
zato što su i dalje zastupljeni u mozgu.
Vremenom se ta zastupljenost
može smanjiti, a sa njom i fantomski ud.
Ali, doživljaj fantomskog uda
ne nestaje nužno sam od sebe.
Tretman fantomskog bola obično iziskuje
kombinaciju fizikalne terapije,
lekova za kontrolu bola,
prostetiku
i vreme.
Tehnika zvana terapija kutije sa ogledalom
može znatno pomoći
u razvijanju mnogih pokreta
i umanjenju bola u fantomskom udu.
Pacijent stavlja fantomski ud
u kutiju iza ogledala
i očuvani ud ispred ogledala.
Ovo prevari mozak tako da vidi fantoma,
umesto da ga samo oseća.
Naučnici razvijaju
tretmane virtualne realnosti
koji čine prirodnijim doživljaj
terapije sa kutijom sa ogledalom.
Prostetika takođe može
stvoriti sličan efekat -
mnogi pacijenti saopštavaju
da se bol najčešće javlja
kada noću uklone prostetiku.
Fantomski udovi mogu zauzvrat
pomoći da pacijenti konceptualizuju
prostetiku kao produžetak svog tela
i da intuitivno manipulišu njome.
Još uvek postoji mnogo pitanja
u vezi sa fantomskim udovima.
Ne znamo zašto neki ljudi
sa amputacijom izbegnu bol
koji je obično vezan za ova priviđanja
ili zašto neki uopšte nemaju fantome.
Primena budućih istraživanja
fantomskih udova
nije samo za ljude koji ih doživljavaju.
Dublje razumevanje ovih pojava
daće nam uvid u svakodnevni
rad našeg mozga
na izgradnji sveta kakvim ga vidimo.
Oni su važan podsetnik
na to da je stvarnost
kakvom je doživljavamo
zapravo subjektivna.