Velika većina ljudi koja je izgubila ekstremitet i dalje ga mogu osetiti - ne kao sećanje ili nejasan oblik, već u sasvim živim detaljima. Mogu da savijaju svoje fantomske prste, a ponekad čak osećaju prianjanje kaiša sata na ruci ili bol zbog uraslog nokta. A što je zapanjujuće, ponekad čak i ljudi rođeni bez nekog uda mogu ga osećati kao fantomski. Pa, šta uzrokuje osećaj fantomskog uda? Preciznost ovih priviđanja ukazuje da u mozgu imamo mapu tela. A činjenica da je moguće da određeni ud oseti neko ko ga nikad nije imao nagoveštava da se rađamo sa bar nekim začetkom ove mape. Ali, jedna stvar se razlikuje kod fantoma koji se javljaju nakon amputacije u odnosu na njihove prethodnike od krvi i mesa - velika većina njih boli. Da bismo potpuno razumeli fantomske udove i fantomski bol, moramo da razmotrimo čitavu putanju od uda do mozga. Naši udovi su puni senzornih neurona koji su odgovorni za sve, od tekstura koje osećamo vrhovima prstiju do razumevanja gde se naše telo nalazi u prostoru. Nervni putevi prenose te čulne ulazne informacije kroz kičmenu moždinu nagore ka mozgu. Pošto se dobar deo ove putanje nalazi van samog ekstremiteta, veći deo ostaje nakon amputacije. Ali gubitak uda menja način na koji signali putuju na svakom delu puta. Na mestu amputacije, pokidani nervni završeci mogu se zadebljati i postati osetljiviji, tako da prenose neprijatne signale čak i kao reakciju na blagi pritisak. U normalnim okolnostima, ovi signali bili bi ugašeni u zadnjem rogu kičmene moždine. Iz razloga koje ne razumemo u potpunosti, nakon amputacije, dolazi do gubitka ove inhibitorne kontrole u leđnom rogu, i signali se mogu pojačati. Kada prođu kroz kičmenu moždinu, čulni signali stižu do mozga. Tu ih obrađuje somatosenzorni korteks. Celo telo je mapirano u ovom korteksu. Osetljivi delovi tela sa mnogo nervnih završetaka, kao što su usne i šake, predstavljene su najvećim oblastima. Kortikalni homunkulus je model ljudskog tela sa proporcijama zasnovanim na zastupljenosti delova tela u korteksu. Količina korteksa koja je posvećena određenom delu tela može se povećavati ili smanjivati na osnovu toga koliko čulnih informacija mozak prima od tog dela tela. Na primer, zastupljenost leve šake je veća kod violinista nego kod onih koji to nisu. Mozak takođe povećava kortikalnu zastupljenost kada je deo tela povređen, da bi se pojačali osećaji koji nas upozoravaju na opasnost. Ta povećana zastupljenost može dovesti do fantomskog bola. Kortikalna mapa je takođe najverovatnije odgovorna za osećanje delova tela koji više ne postoje, zato što su i dalje zastupljeni u mozgu. Vremenom se ta zastupljenost može smanjiti, a sa njom i fantomski ud. Ali, doživljaj fantomskog uda ne nestaje nužno sam od sebe. Tretman fantomskog bola obično iziskuje kombinaciju fizikalne terapije, lekova za kontrolu bola, prostetiku i vreme. Tehnika zvana terapija kutije sa ogledalom može znatno pomoći u razvijanju mnogih pokreta i umanjenju bola u fantomskom udu. Pacijent stavlja fantomski ud u kutiju iza ogledala i očuvani ud ispred ogledala. Ovo prevari mozak tako da vidi fantoma, umesto da ga samo oseća. Naučnici razvijaju tretmane virtualne realnosti koji čine prirodnijim doživljaj terapije sa kutijom sa ogledalom. Prostetika takođe može stvoriti sličan efekat - mnogi pacijenti saopštavaju da se bol najčešće javlja kada noću uklone prostetiku. Fantomski udovi mogu zauzvrat pomoći da pacijenti konceptualizuju prostetiku kao produžetak svog tela i da intuitivno manipulišu njome. Još uvek postoji mnogo pitanja u vezi sa fantomskim udovima. Ne znamo zašto neki ljudi sa amputacijom izbegnu bol koji je obično vezan za ova priviđanja ili zašto neki uopšte nemaju fantome. Primena budućih istraživanja fantomskih udova nije samo za ljude koji ih doživljavaju. Dublje razumevanje ovih pojava daće nam uvid u svakodnevni rad našeg mozga na izgradnji sveta kakvim ga vidimo. Oni su važan podsetnik na to da je stvarnost kakvom je doživljavamo zapravo subjektivna.