Godine 1943. saveznički avioni su nadletali nacističku Nemačku, obasipajući ljude desestinama hiljada letaka. Leci nepoznatih nemačkih autora podsticali su čitaoce da osude Hitlera, da se svim silama bore za budućnost - i da nikad ne izgube nadu. Njihov poziv na delanje prodirao je kroz domove i firme - a vesti o njihovim porukama su stizale čak i do koncentracionih logora i zatvora. Tek nakon završetka rata, identiteti, priče i tragična sudbina autora će da izađu na svetlo. Kada je Hitler došao na vlast deset godina ranije, Hans i Sofi Šol su bili tinejdžeri u gradu Forhtenbergu. U to vreme su strah, propaganda i nadzor držali sve aspekte života porodice Šol i miliona drugih Nemaca pod nacističkom kontrolom. Vlada je naročito ciljala mlade ljude, uspostavljajući insititucije radi regulacije i disciplinоvanja njihovog ponašanja i mišljenja. Kao tinejdžer, Hans je bio član Hitlerove omladine, a Sofi se pridružila Ligi nemačkih devojaka. Hans je napredovao u službi i nadgledao je obuku i indoktrinaciju drugih mladih ljudi. Godine 1936, odabran je da nosi zastavu tokom nacionalnog mitinga. Međutim, kad je posvedočio revnosti nacističke retorike, počeo je prvi put da je dovodi u pitanje. U međuvremenu je i Sofi počela da sumnja u informacije kojima su je kljukali. Njihovi roditelji, Robert i Magdalena, strahujući da im deca padaju pod kontrolu nacističke ideologije, ohrabrivali su ove slutnje. Kod kuće, Robert i Magdalena su slušali strane radijske stanice koje je vlada prvo neodobravala, a kasnije zabranila. Dok je vlada štancala nacionalne prenose koji su negirali nacistička zlodela, Šolovi su saznavali šokantne istine. Ipak, i dalje su bili podvrgnuti pravilima života u Hitlerovoj Nemačkoj. Nakon izbijanja rata, Sofi je nerado radila za nacionalne interese, a Hans je morao da preuzme vojne obaveze dok je pohađao medicinsku školu u Minhenu. Tu je Hans upoznao Kristofa Probsta, Vilija Grafa i Aleksandera Šmorela. Dan za danom, bilo im je sve više muka od nacističke ideologije. Čeznuli su da podele svoje stavove. Međutim, kako da ih šire kada je bilo nemoguće znati kome mogu da veruju? Zato su se prijatelji odlučili na anonimnu pobunu. Sakupili su svoj novac i kupili materijal za štampanje. Poznanik im je dozvolio da koriste podrum ispod njegovog studija. U tajnosti su počeli da osmišljavaju svoju poruku. Juna 1942. god, tajanstveni antinacistički leci su se pojavili širom Minhena. Imali su potpis: Bela ruža. Prvi letak je osuđivao Hitlera i pozivao je Nemce da sabotiraju ratne napore: „Usvojite pasivni otpor... zaustavite funkcionisanje ove ateističke ratne mašinerije pre nego što bude kasno, pre nego što i poslednji grad bude hrpa ruševina... pre nego što i poslednja mladost naše nacije nasmrt iskrvari... Ne zaboravite da svaki narod ima vladu koju zaslužuje!” U vremenu u kome je sarkastična opaska mogla da predstavlja izdaju, ovaj jezik je bio bez premca. Njegov tvorac je uglavnom bio Hans Šol. Godine 1942, Sofi je stigla u Minhen potpuno nesvesna bratovljevih aktivnosti. Uskoro je pronašla letke u školi. Međutim, tek kad je otkrila dokaze u Hansovoj sobi, shvatila je ko ih je napisao. Njena zapanjenost uskoro se preobratila u odlučnost: želela je da se pridruži. I za brata i sestru, bilo je vreme da daju oduška besu koji je tinjao godinama. Od juna 1942. do februara 1943. godine, grupa je grozničavo radila. Dok je Gestapo tragao za tragovima, Bela ruža je stalno bila na oprezu. Rat je besneo. Zakoni su pooštreni i Minhen je bio bombardovan. Međutim, zavereništvo Bele ruže se produbljavalo. Ispisivali su grafite po zgradama i probijali se kroz vozove krcate Gestapom. U zimu 1942. godine, Hans je obavio izdajničko putovanje do čehoslovačke granice kako bi se sastao sa antinacističkim pobunjenicima. Na dan 18. februara 1943. godine, Sofi i Hans su doneli kofer pun letaka na njihov univerzitet. Domar je primetio šta su radili i prijavio ih je Gestapu. Oboje su mirno negirali umešanost - sve dok policija nije sakupila sve letke i smestila ih nazad u prazan kofer u koji su se savršeno uklopili. Kada su Hans i Sofi priznali, istog trena su izvedeni pred sud i osuđeni na smrt odsecanjem glave. Uprkos iscrpljujućem ispitivanju, odbili su da izdaju sazaverenike. Pre pogubljenja, Sofi je obznanila svoj bes zbog stanja u njenoj zemlji. Međutim, takođe je govorila o boljoj budućnosti: „Kako možemo da očekujemo da pravednost pobedi kad gotovo da nikog nema ko je spreman da žrtvuje samog sebe zarad pravednog cilja? Tako lep i sunčan dan, a ja moram da idem, ali šta je moja smrt, ako kroz nas na hiljade ljudi bude osvešćeno i pokrenuto na delanje?”