Godine 1989. umjetnik Dread Scott, koji je također nastupao na TED-ovoj pozornici, stvorio je umjetničko djelo u Chicagu tako što je jednostavno smjestio američku zastavu na pod i pozvao članove publike da stanu na zastavu i zabilježe svoje osjećaje u dnevnik. Za mene je najsnažnija stvar zapisana u dnevniku bila: "Zašto smo tako pomireni s beskućnicima, s ljudskim bićima koja leže po podu, ali ne i zastavama?" I za neke od vas, ovo umjetničko djelo je dosta uznemirujuće. I to je ustvari poanta ovog govora -- ne uznemiriti vas i ne naljutiti, nego dokazati vam da zastave imaju nevjerojatnu moć i da iako smatrate da vas nije briga za zastave - ipak jest. Znate da jest. U redu. Na kraju svega nadam se da ćete biti inspirirani da izađete i upijete moć zastava i borite se za bolji svijet. Ali prije nego što dođemo tamo, počet ćemo s drugom krajnosti spektra. Prije nego što vam pokažem sljedeću stvar, moram reći da sve što pokažem ovdje nije odobravanje, već često potpuno suprotno. Ali više nego išta, ono što želim jest stvoriti prostor gdje možemo pogledati ove zastave, ove dizajne, i proučiti kako se osjećamo gledajući ih. Govorit ćemo o našim emocijama. Jeste li svi OK s tim? OK. Jeste li spremni za prvu zastavu? Super, počet ćemo s jednostavnom. Ovo je šala. (Smijeh) Dakle, nekima od vas je možda malo neugodno sjediti u istoj sobi s njom. Ja se zasigurno osjećam nelagodno stajati ispred nje. Neki od vas možda osjećaju i malo ponosa. I to je razumljivo. Ovo je Texas. Nije rijedak prizor, zar ne? Ali počnimo s činjenicama. Dakle ovo nije zastava Konfederacije. OK? Ovo je borbena zastava vojske Sjeverne Virdžinije koju je vodio general Robert E. Lee. Tako da kada vam sljedeći put netko kaže da je to njihovo naslijeđe, osim ukoliko se njihova obitelj borila baš u toj specifičnoj službi, znate da su u krivu, u redu? I imate dopuštenje stručnjaka za zastave da im to kažete. Ova zastava se posebno počela isticati tijekom 1950-ih i 1960-ih kao odgovor na rast Pokreta za ljudska prava. A danas je, naravno, počela predstavljati Konfederaciju većini nas. Ali ne moram vas podsjećati što je to Konfederacija. To je bila pobunjenička država koja je ustala protiv SAD-a, ratovala protiv SAD-a i u jednom trenutku ovo je bila jedna od "najneameričkijih" stvari koje možete imati. Ali ipak, ova zastava je zaštićena istim zakonima koji štite zastavu SAD-a, i to u sljedećim državama: Florida, Georgia, Južna Karolina, Mississippi i Louisiana. Ali uzmimo baš Georgiju na sekundu, može? Dakle, 1956. godine, nekoliko godina nakon što je desegregacija proglašena u javnim školama, Georgija je promijenila svoju zastavu u ovu. Mislim da se svi koji gledaju mogu složiti da ovo nije trebala biti zastava na koju će svaki stanovnik Georgije biti ponosan ispred svog doma, zar ne? Ne. Kao što su to bili svi spomenici Konfederacije podignuti 1950-ih i 1960-ih, ovo je trebao biti simbol tko je gazda, a tko nije. Ovo je ostala zastava Georgije do 2001. godine i te godine su promijenili zastavu u ovu. Kao stručnjak za zastave mogu vam reći da je ova zastava službeno - ružna. OK? U redu se smijati ovoj zastavi. Ružna je, i baš zato što je ružna, to je bio jedan od razloga da je promijene nakon samo dvije godine. Održali su referendum gdje su mogli birati između nje i onoga što je današnja zastava Georgije. Neki od vas se sada pitaju: "Samo sekundu, Michaele, ako ono maloprije nije bila zastava Konfederacije, što onda jest?" Georgija koristi prvu zastavu Konfederacije do današnjeg dana. Samo su nalijepili svoj državni grb na nju. Pa, vratimo se našim emocijama na sekundu. Ova vas nije toliko pogodila kao ona prije, zar ne? Je li tako? Zato volim zastave. One su najjednostavnijeg dizajna, obično dvije ili tri boje, samo par stupaca ili linija. Ali ipak mogu probuditi naše najdublje osjećaje. Učinit će nas strašno ponosnima ili ćemo izgarati od mržnje. Umiremo za zastavu ili čak ubijamo zbog nje. Jedan od mojih omiljenih dizajnera je Wally Olins. Zovu ga ocem brendiranja nacija i njegov citat je: "Svi žele pripadati i žele istaknuti simbole svoga pripadanja." I totalno je ludo da ti komadi tkanine koji su samo ušiveni ili obojani postaju tako sveti predmeti, a to je zato što postaju dio našeg identiteta. One su moćan alat zajedništva, ali također i moćan alat razdvajanja. Jeste li spremni za sljedeću zastavu? U redu. Uzmite vremena. Istinski proučite kako se osjećate kada se ovo pojavilo na ekranu. Promijenit ću dijapozitiv vrlo brzo tako da me ne uslikate ispred nje. (Smijeh) U redu? Dakle, Njemačka nakon Prvog svjetskog rata bila je u poprilično lošem stanju i mladi Adolf Hitler imao je puno, nazovimo ih - "ideja" - o tome kako je Njemačka došla tu gdje jest i kako je izvući iz toga. Posvetio je cijela poglavlja svoje knjige "Moja borba", koju ne preporučam za čitanje, o tome kako je Njemačka izgubila Prvi svjetski rat djelomično zbog toga što su Britanci imali bolji grafički dizajn i bolju propagandu. Kako je Nacistička stranka rasla, Hitler je kreirao jedan od najdebljih priručnika o brendu koje sam ikada vidio. Deblji je i od većine priručnika kompanija za brendiranje danas i u njemu detaljno opisuje titule, uniforme i mnoštvo, mnoštvo zastava. Hitler je znao za moć zastava. U "Mojoj borbi" kaže: "Nova zastava ... treba imati efekt velikoga plakata [zato što] u stotinama tisuća slučajeva zbilja moćan amblem može biti jedan od prvih razloga pobuđivanja interesa u određeni pokret." Ipak je on bio umjetnik. Znao je da moć vizualnog identiteta i uniforme mogu pomoći pri ponovnom usponu njemačkog identiteta. I za milijune Nijemaca to je bio dobrodošao znak. Ali, dakako, to je također bio znak smrti za ostale. Često ne razmišljamo o zastavama kao o oružju, ali kao i borbene zastave Konfederacije, Nijemci su koristili svoje zastave kako bi svaku vanjsku grupu učinili nedobrodošlima i manjima. Vidite, kada kreirate zastavu, odmah činite dvije stvari: kreirate unutarnju grupu, grupu koja bi trebala biti predstavljena simbolom, ali uz to, nesumnjivo, kreirate i vanjsku grupu. Obično je to suptilno. To je nuspojava. Obično to nije namjera. Ali Nijemci su bili poprilično jasni o tome tko je predstavljen svastikom, a tko nije. Godine 1935. Židovima je zabranjeno koristiti se njemačkom zastavom. I time su Nijemci, možda više nego ikada u povijesti, koristili dvostruku moć svojih zastava kako bi ujedinili ali i razdvojili. Zastave su korištene kao oružje identiteta. I danas, 2019. godine, nacistička zastava je zabranjena za korištenje svakome u Njemačkoj, i svakome u Austriji, Mađarskoj, Rusiji i Ukrajini. Razmislite o tome. To je komad tkanine, a ipak zabranjen. Na prvu, to zvuči ludo. Ali mislim da nitko u prostoriji ne bi proturječio da je to dobro. Zvuči kao oružje. Kao stručnjaku za zastave ponekad mi je najinteresantnija stvar vezana za zastave ne toliko dizajn, nego zakoni vezani uz zastave. Primjerice, u Indiji, kako biste kreirali indijsku zastavu, morate koristiti ručno predenu tkaninu koja se naziva "khadi". Ukoliko napravite zastavu od bilo čega drugoga, možete završiti u zatvoru do čak tri godine. Totalno ludo. Ovdje u Texasu smo svi čuli da je teksaška državna zastava jedina koja može biti postavljena na istoj visini kao zastava SAD-a, točno? To je zato što smo bili nacija prije nego smo postali država. Tko je od vas to čuo? Da. Pa, sada ću vam reći da je to potpuno krivo. OK? Kao prvo, nismo bili jedina država koja je imala naciju prije pristupanja. I drugo, sve državne zastave mogu biti na istoj visini kao i zastava SAD-a prema američkom kodeksu o zastavama. Ne moram vas niti pitati što mislite o ovoj, je li tako? Većina nas je odrasla zaklinjući se njoj svako jutro, znajući da nikad ne smijemo dopustiti da dotakne pod, itd. Svoju zastavu shvaćamo vrlo ozbiljno ovdje u SAD-u. Sjetit ćete se, nedavno su neki NFL igrači klečali prilikom izvođenja himne. Bila je to velika kontroverza. Nisu poštovali kodeks o zastavi. On kaže da tijekom intoniranja himne moramo stajati mirno, s rukom na srcu, itd. Ali ono što mi je kao stručnjaku za zastave bilo fascinantno je to da nisam vidio da se itko uznemiri kada se dogodi nešto ovakvo. Kodeks o zastavi kaže: "Zastava nikad ne smije biti nošena položeno i vodoravno, nego uvijek visoko i slobodno." Tako da kad se to dogodilo tijekom intonacije te iste himne, nitko se nije uzrujao. Ili recimo ovo. Ovo se stalno događa. Kodeks o zastavi je jasan: "Niti jedan dio zastave ne smije nikad biti korišten kao kostim ili na sportskoj uniformi." Ovo je teksaški A&M bejzbolski tim, ne želim ih dovesti u nepriliku, ali ovo se stalno događa, posebno u studenom. Siguran sam, mogu garantirati da kada večeras izađete odavde, na stražnjem dijelu nečijeg automobila ili kamiona ćete vidjeti crno-bijelu američku zastavu s plavom prugom, s tankom plavom prugom, OK? "Plavi životi su važni". Time se višestruko krši kodeks zastave. Ali sve su ove stvari napravljene najboljom namjerom. Nitko to ne spori. Ali svakako krše dio kodeksa o zastavi nazvanog: "Poštuj zastavu." Tako da stavljajući ovo na uniformu, legalno ne poštuješ zastavu. I ono što smatram zanimljivim je to da su NFL igrači koji kleče prilikom intoniranja himne i ljudi koji stavljaju naljepnice "Plavi životi su važni" na svoje automobile, oboje na suprotnoj strani vrlo velikog problema, ali oboje krše upravo isti zakon, zakon koji je 100 posto neprimjenjiv. Ustvari, upravo je umjetnički uradak Dreada Scotta iz 1989. godine doveo do toga da Vrhovni sud proglasi kodeks o zastavama samo kao smjernicu. Ne možete biti kazneno gonjeni ukoliko prekršite kodeks o zastavi. Ne može vas se prisiliti da budete patriot. Zašto, dakle, imati toliko sitnih zakona o tome kako koristiti zastavu kada ih ne možemo provoditi? To je zbog toga što je nacija osjetljiva kolektivna ideja. Postoji samo u našim umovima. Mogu li pogledati? Hvala. Ponekad je zastava jedini opipljivi simbol te ideje. U redu? Naše zajedništvo ponekad na okupu drže samo doslovne niti. I to je moćno. Kodeks o zastavi bi trebao očuvati i zaštititi tu krhku ideju, usput također štiteći pravo da ga kršite. I to je posebnost SAD-a, zar ne? I to je specifično za našu zastavu. Naša zastava je nevjerojatna. Izmijenjena je više od bilo koje druge zastave na svijetu. Kodeks o zastavi kaže da kada pristupi nova država, dodat će se nova zvjezdica uz već postojeće i to će se napraviti 4. srpnja. Naša zastava je posebna jer bi trebala rasti kako mi rastemo. Dizajnom i zakonski trebala bi se mijenjati kako se mi mijenjamo. Ona je živi simbol naše individualnosti, naše raznolikosti sadržane u zvjezdicama i našeg zajedništva. Mi u SAD-u imamo uključivu zastavu kao dar. Ako je nacistička zastava oružje identiteta, zastava SAD-a je, prema samom dizajnu, u potpunoj suprotnosti. I moram to spomenuti, kao stručnjak za zastave, 2019. godine koristiti ovu zastavu kao oružje identiteta protiv bilo koga pokazuje veće nepoštovanje prema njoj nego pustiti je da dodirne pod ili bilo koji drugi sitni zakon koji kršimo svakog dana. Zar ne? Ova zastava je simbol našeg zajedništva. Nikad je ne smijemo koristiti kao oružje protiv drugih. Duboko odjekuju riječi koje je netko zapisao u dnevnik Dreada Scotta: "Nikada ne smijemo cijeniti sami simbol više od onoga što on predstavlja. Nikada komad platna ne smijemo cijeniti više od ljudskog života." I ako ćete ikada koristiti komad platna kao oružje, nikada ne smijete koristiti ovaj, dokle god još ima mjesta za još zvjezdica. Nadam se da ste do sada osjetili moć zastava i uvidjeli ono što mogu napraviti. Što kada bismo upregnuli tu snagu i koristili ih da bismo se borili za nešto veće? Ovo je zastava planeta Zemlje. Dizajnirao ju je Oskar Pernefeldt iz Švedske. Zamislite na trenutak: Što ako bismo slavili čovječanstvo isto toliko, ako ne i više, nego što slavimo pojedinačne nacije? Kako postajemo civilizacija koja putuje u svemir i odlazimo prema zvijezdama, što uopće naše nacionalne zastave znače dok stojimo na površini Marsa ili nekog drugog planeta? I dakako, tu na Zemlji, dok se naš planet suočava s klimatskom krizom i klimom koja bi mogla biti nepodnošljiva za našu djecu i unuke, vjerujem da trebamo jaki simbol, zastavu koja će nas ujediniti u borbi, ne samo kao nacije, nego i kao vrstu. Hvala. (Pljesak)