Godine 1989,
umetnik po imenu Dred Skot,
koji je takođe krasio TED-ovu pozornicu,
je napravio umetničko delo u Čikagu,
gde je jednostavno postavio
američku zastavu na pod,
a onda pozvao vas, kao gledaoce,
da dođete, stanete na tu zastavu,
i potom zapišete u dnevniku
kako ste se osećali povodom toga.
Za mene, jedna od najmoćnijih stvari
zapisanih u tom dnevniku u suštini glasi:
''Zašto je nama toliko prihvatljivo
da beskućnici,
ljudska bića, leže na podu,
ali ne i zastave?''
Nekima od vas, ovo umetničko delo
je prilično uznemiravajuće.
A to je nekako i poenta ovog govora -
ne da vas uznemiri ili naljuti,
nego da vam dokaže
da zastave imaju neverovatnu moć,
i da, čak i ako mislite da vas nije briga
za zastave, zapravo jeste.
Znate da jeste.
U redu.
Do kraja ovog govora,
nadam se da ćete biti inspirisani
da izađete, upregnete ovu moć zastava,
i borite se za bolji svet.
Ali pre nego što dođemo dotle,
počećemo sa suprotnim krajem spektra.
Pre nego što vam pokažem sledeću stvar,
moram da kažem da ništa što ovde pokažem
ne znači da to odobravam,
uglavnom je prilično obrnuto.
Ali ono što želim više od svega,
jeste da ovde formiram prostor
u kome možemo da gledamo
ove zastave, njihov dizajn,
i da istražimo kako se zbog njih osećamo.
Pričaćemo o našim emocijama.
Da li je to svima u redu?
U redu.
Da li ste spremni za svoju prvu zastavu?
Kul, počećemo sa jednom lakšom.
To je bila šala. (Smeje se)
Dakle, nekima od vas biće malo neprijatno
da sedite u sobi sa ovim.
Meni je svakako neprijatno
da stojim ispred nje.
Neki od vas se možda osećaju malo ponosno.
I to je razumljivo. Ovo je Teksas.
Ovo nije redak prizor, zar ne?
No, hajde da počnemo od činjenica.
Dakle, ovo nije
zastava Konfederacije, u redu?
Ovo je borbena zastava
vojske Severne Virdžinije
koju je predvodio general Robert E. Li.
Tako da sledeći put kad vam neko kaže
da je ovo njihovo nasleđe,
ukoliko im se porodica nije
borila za tu konkretnu vojnu jedinicu,
greše, u redu?
I imate dozvolu stručnjaka za zastave
da im to i kažete.
Ova zastava je postala značajna
tokom sredine 1950-ih i '60-ih,
kao odgovor na razvoj
Pokreta za građanska prava.
A onda je danas, naravno,
počela da predstavlja
Konfederaciju za većinu nas.
Ali ne bi trebalo da vas podsećam
na to šta je Konfederacija.
To je bila nacija otpadnika
koji su ustali protiv SAD-a,
ratovali sa SAD-om,
i, u jednom momentu,
ovo je bila jedna od najantiameričkijih
stvari koje ste mogli posedovati.
Međutim, ova zastava je zaštićena
istim zakonima koji štite zastavu
Sjedinjenih Američkih Država
u saveznim državama - Floridi, Džordžiji,
Južnoj Karolini, Misisipiju i Luizijani.
Ali hajde da se pozabavimo Džordžijom
na sekundu, hoćemo li?
Dakle 1956,
nekoliko godina pošto je desegregacija
bila obavezna u državnim školama,
Džordžija je zamenila svoju zastavu ovom.
Mislim da svako ko gleda može da se složi
da ova zastava nije trebalo da bude
zastava koju bi svaki Džordžijanac istakao
ispred svoje kuće, zar ne?
Ne.
Kao sve Konfederativne statue
podignute sredinom 1950-ih i '60-ih,
ovo je trebalo da bude simbol
toga ko je na vlasti,
a ko nije.
Ovo je ostala zastava Džordžije
do 2001,
i te godine, oni su zamenili zastavu
ovom.
E sad, kao stručnjak za zastave
mogu vam reći: ovo je zvanično ružno.
U redu? U redu je smejati se ovoj zastavi.
Ružna je, i zato što je toliko ružna,
to je jedan od razloga što su je promenili
samo dve godine kasnije.
Imali su referendum
na kom su morali da biraju
između te stvari
i onoga što je trenutno
zastava Džordžije.
E sad, neki od vas se možda pitaju,
''Čekaj trenutak, Majkl -
ako ono ranije nije bila
zastava Konfederacije,
šta je bila zastava Konfederacije?''
Džordžijom se vijori prva zastava
Saveznih Američkih Država
i dan-danas.
Samo su zalepili pečat
svoje države na nju.
Pa hajde da se vratimo
svojim emocijama na momenat.
Ovo vas nije drmnulo u stomak
kao što je to uradila prošla zastava, ne?
Zar ne?
Zbog toga volim zastave.
One su najjednostavniji komadi dizajna,
obično u samo dve ili tri boje,
sa ponekom crtom i prugom.
Ali da, one mogu da izazovu
najdublje emocije u nama.
One će učiniti da se nadujemo od ponosa
ili gorimo od mržnje.
Umrećemo za zastavu
ili čak ubiti za nju.
Jedan od mojih omiljenih dizajnera,
njegovo ime je Voli Olins,
zovu ga ocem nacionalnog brendiranja,
i pripisuje mu se rečenica:
''Svako hoće da pripada,
a onda hoće i da pokaže
simbole pripadnosti.''
I ludo je što su ovi komadi tkanine
koji su samo zašiveni ili ofarbani,
postali tako sveta stvar,
a to je zato što su postali
delovi našeg identiteta.
One su moćni alati za ujedinjenje,
ali su i dovoljno moćni da podele.
Jeste li spremni za sledeću zastavu?
U redu.
Odvojite trenutak.
Zaista ispitajte kako ste se osetili
kada se ovo pojavilo na ekranu.
Ubrzo ću promeniti slajd
da me ne biste fotografisali
ispred ove zastave.
(Smeh)
U redu?
Dakle, Nemačka posle Prvog svetskog rata
bila je u prilično lošem stanju,
i mladi Adolf Hitler je imao dosta -
hajde da kažemo - ''ideja''
o tome zašto se Nemačka našla
tamo gde se našla,
i kako da je iz toga izvuče.
Potrošio je čitava poglavlja
u svojoj knjizi ''Moja borba'',
čije čitanje ne preporučujem,
na to kako je Nemačka izgubila
Prvi svetski rat
delom zbog toga što su Britanci
imali bolji grafički dizajn
i bolju propagandu.
Tako da, kako se
Nacistička partija uzdizala,
Hitler je kreirao jedan od najopširnijih
vodiča za brend koji sam ikad video.
Opširniji je od vodiča za brend
većine kompanija
i u njemu, on detaljiše
o titulama i uniformama
i mnogim, mnogim zastavama.
Hitler je bio svestan moći zastava.
On kaže u ''Mojoj borbi'':
''Nova zastava [...] bi trebalo da
bude uticajna kao veliki poster,
[zato što je] u stotinama
hiljada slučajeva
veoma upečatiljiv amblem
i može da bude početni razlog
za buđenje interesa za pokret.''
On je ipak bio umetnik.
Znao je da bi moć
vizuelnog identiteta i uniformi
mogla ponovo da probudi nemački identitet.
I za milione Nemaca
ovo je bio dobrodošao znak.
Međutim, naravno, ovo je takođe
bio znak smrti za druge.
Ne mislimo često o zastavama kao o oružju,
ali poput borbene zastave Konfederacije,
Nemci su koristili svoju zastavu
da učine da se ljudi van grupe
ne osećaju dobrodošlim,
i manje vrednim.
Vidite, kada pravite zastavu,
istovremeno radite dve stvari:
pravite internu grupu,
koju taj simbol treba da predstavlja,
ali onda, neizbežno,
pravite i grupu izvanjaca.
I to je obično suptilno.
To je nuspojava.
To obično nije namera.
Međutim, Nemci su bili vrlo jasni
u tome koga predstavlja svastika,
a koga ne.
Godine 1935, Jevrejima je bilo zabranjeno
da vijore nemačkim zastavama.
I na ovaj način
Nemci su, možda više nego
bilo kad u istoriji,
koristili dvojnu moć zastava
da ujedine, ali takođe i da podele.
Zastave su bile korišćene
kao oružje identiteta.
I sada, 2019, je zabranjeno
da se maše nacističkom zastavom
od strane bilo koga u Nemačkoj,
i bilo koga u Austriji, Mađarskoj,
Rusiji i Ukrajini.
Razmislite o tome.
Parče tkanine, ali zabranjeno.
Na prvi pogled, to zvuči ludo.
Ali mislim da bi se svi
u ovoj prostoriji složili
da je to verovatno dobra stvar.
Dosta podseća na oružje.
Kažem kao veksilolog,
nekad najzanimljivija stvar
u vezi sa zastavom
nije toliko njen dizajn,
koliko ti zakoni oko zastave.
Na primer,
U indiji, da biste napravili
indijsku zastavu,
morate koristiti ručno ispredenu
tkaninu koja se zove ''khadi''.
Ako napravite zastavu od bilo čega drugog,
idete u zatvor na do tri godine.
Skroz ludo.
Ovde u Teksasu,
svi smo čuli
da je teksaska zastava jedina savezna
zastava koja može da bude na istoj visini
kao zastava SAD-a, zar ne?
Zato što smo bili nacija
pre nego što smo postali savezna država.
Ko je ovde čuo za to?
Da.
Pa, ja sam ovde da vam kažem
da je to potpuno netačno. U redu?
Prvo, nismo jedina savezna država
koja je bila nacija pre pridruživanja.
A drugo, sve zastave saveznih država mogu
biti na istoj visini kao zastava SAD-a
prema propisu o zastavama SAD-a.
Ne moram da vas pitam
kako se osećate u vezi sa ovom, zar ne?
Većina nas je odrasla zaklinjući se
ovoj zastavi svakog jutra,
znajući da ne smemo dopustiti
da ikad dotakne tle, itd.
Mi shvatamo svoj propis o zastavama
dosta ozbiljno ovde u SAD-u.
Sećate se da su skoro igrači NFL-a
klečali tokom nacionalne himne.
Bila je to velika kontroverza.
Kršili su propis o zastavi.
On kaže, tokom nacionalne himne,
stoj pažljivo, s rukom na srcu, itd.
Ali ono što je bilo fascinatno
meni kao veksilologu
jeste činjenica da nisam video
da se iko uznemiri
kada se nešto ovakvo desi.
Propis o zastavi kaže: ''Zastava nipošto
ne sme da se nosi ravno ili horizontalno,
nego uvek visoko i slobodno.''
Tako da ponekad tokom
potpuno iste nacionalne himne,
ovo se radilo,
i niko se nije uznemirio.
Ili ovo. Ovo se dešava stalno.
Propis je jasan:
''Nijedan deo zastave se ne sme koristiti
kao kostim ili atletska uniforma.''
Ovo je teksaski A&M bejzbol,
ne bih hteo da ih dovedem u nevolju,
ali ovo se dešava stalno,
pogotovu u novembru.
Siguran sam, mogu čak da garantujem,
de ćete, kada odete kući večeras,
videti na zadnjoj strani
nečijeg auta ili kombija
crno-belu američku zastavu
sa plavom šarom,
tankom plavom linijom, zar ne?
Plavi životi su važni.
Ovo krši propis o zastavi
na mnogo načina.
Ali sve ove stvari se rade
iz najbolje namere.
Niko to ne osporava.
Ali naravno da krše deo propisa o zastavi,
koji se zove:
''Poštovanje prema zastavi'',
tako da, stavljanjem ovoga
na svoju uniformu,
pravno omalovažavate zastavu.
I ono što ja smatram interesantnim,
jeste to da su igrači NFL-a
koji kleče tokom himne,
i ljudi koji stavljaju stikere
Plavi životi su važni
na suprotnim krajevima
velikog problema,
ali da i jedni i drugi
krše potpuno isti zakon,
zakon koji je 100% neprimenljiv.
Zapravo, umetničko delo
Dreda Skota iz 1989.
navelo je Viši sud da proglasi
da je propis o zastavi samo smernica.
Ne možete biti osuđeni
za kršenje propisa o zastavi.
Ne može vas niko naterati
da budete patriote.
Zašto onda imati sve ove male zakone
o tome kako koristiti našu zastavu,
ako ne možemo da ih primenimo?
A to je zato što je nacija
krhka kolektivna ideja.
Postoji samo u našem umu.
Mogu li da pogledam to? Hvala.
Ponekad je zastava
jedini opipljiv simbol te ideje.
Zar ne? Naše jedinstvo ponekad
bukvalno drže samo niti.
I to je moćno.
Propis o zastavi ima za cilj da očuva
i zaštiti tu krhku ideju,
istovremeno štiteći vaše pravo
da ga prekršite.
I to je ono što je posebno
u vezi sa SAD, zar ne?
I to je ono što je jedinstveno
kod naše zastave.
Naša zastava je sjajna.
Menjala se više nego
bilo koja druga zastava na svetu.
Propis o zastavi je taj koji kaže
da kad se formira nova savezna država,
treba da se doda zvezda uniji zastave,
i da takav dodatak treba da se obavi
četvrtog dana jula.
Naša zastava je jedinstvena zato što
je osmišljena da raste kako mi rastemo.
Po dizajnu i po zakonu,
osmišljena je tako da se menja sa nama.
Ona je živi simbol naše individualnosti,
naše raznolikosti u zvezdama,
i našeg jedinstva.
Mi u SAD-u imamo taj dar
posedovanja zastave koja je inkluzivna.
Ako je nacistička zastava bila
oružje identiteta,
zastava SAD-a, po samom svom dizajnu,
stoji u direktnom kontrastu tome.
I, moram da dodam,
kao veksilolog u 2019. godini,
korišćenje ove zastave
kao oružja identiteta protiv bilo koga
pokazuje nepoštovanje prema njoj
daleko više nego dopuštanje da dotakne pod
ili bilo koji drugi od malih zakona
koje kršimo svakog dana.
Zar ne?
Ova zastava je simbol našeg jedinstva.
Ne bismo smeli da je koristimo
kao oružje protiv bilo koga.
Potpuno se prepoznajem u osobi
koja je napisala u dnevniku Dreda Skota:
''Ne smemo nikad da cenimo simbol
više od stvari koju on predstavlja.
Ne smemo nikad da cenimo
parče tkanine više od ljudskog života.''
I, ako ikada planirate da koristite
parče tkanine kao oružje,
ne bi trebalo da ikad koristite ovo,
ne dok i dalje ima mesta za još zvezda.
Nadam se da ste do sada
osetili moć zastava,
i da možete da vidite šta one mogu.
Dakle, šta ako bismo uposlili tu moć,
i iskoristili je za nešto važnije?
Ovo je zastava Zemlje,
koju je dizajnirao
Oskar Pernefeldt iz Švedske.
Samo zamislite sa mnom na sekundu:
šta ako bismo slavili svoju čovečnost
onoliko, ako ne i više,
koliko slavimo svoju nacionalnost?
Kako postajemo civilizacija
koja putuje u svemir i među zvezde,
šta uopšte znače naše nacije
kada stojite na površini Marsa
ili bilo koje druge planete?
I onda naravno, ovde na Zemlji,
dok se naša planeta suočava
sa klimatskom krizom,
dok bi Zemlja mogla biti nenastanjiva
za života naše dece ili unučadi,
verujem da nam treba jak simbol, zastava,
da nas ujedini u borbi,
ne samo kao nacije,
već kao vrstu.
Hvala.
(Aplauz)