Godine 1989, umetnik po imenu Dred Skot, koji je takođe krasio TED-ovu pozornicu, je napravio umetničko delo u Čikagu, gde je jednostavno postavio američku zastavu na pod, a onda pozvao vas, kao gledaoce, da dođete, stanete na tu zastavu, i potom zapišete u dnevniku kako ste se osećali povodom toga. Za mene, jedna od najmoćnijih stvari zapisanih u tom dnevniku u suštini glasi: ''Zašto je nama toliko prihvatljivo da beskućnici, ljudska bića, leže na podu, ali ne i zastave?'' Nekima od vas, ovo umetničko delo je prilično uznemiravajuće. A to je nekako i poenta ovog govora - ne da vas uznemiri ili naljuti, nego da vam dokaže da zastave imaju neverovatnu moć, i da, čak i ako mislite da vas nije briga za zastave, zapravo jeste. Znate da jeste. U redu. Do kraja ovog govora, nadam se da ćete biti inspirisani da izađete, upregnete ovu moć zastava, i borite se za bolji svet. Ali pre nego što dođemo dotle, počećemo sa suprotnim krajem spektra. Pre nego što vam pokažem sledeću stvar, moram da kažem da ništa što ovde pokažem ne znači da to odobravam, uglavnom je prilično obrnuto. Ali ono što želim više od svega, jeste da ovde formiram prostor u kome možemo da gledamo ove zastave, njihov dizajn, i da istražimo kako se zbog njih osećamo. Pričaćemo o našim emocijama. Da li je to svima u redu? U redu. Da li ste spremni za svoju prvu zastavu? Kul, počećemo sa jednom lakšom. To je bila šala. (Smeje se) Dakle, nekima od vas biće malo neprijatno da sedite u sobi sa ovim. Meni je svakako neprijatno da stojim ispred nje. Neki od vas se možda osećaju malo ponosno. I to je razumljivo. Ovo je Teksas. Ovo nije redak prizor, zar ne? No, hajde da počnemo od činjenica. Dakle, ovo nije zastava Konfederacije, u redu? Ovo je borbena zastava vojske Severne Virdžinije koju je predvodio general Robert E. Li. Tako da sledeći put kad vam neko kaže da je ovo njihovo nasleđe, ukoliko im se porodica nije borila za tu konkretnu vojnu jedinicu, greše, u redu? I imate dozvolu stručnjaka za zastave da im to i kažete. Ova zastava je postala značajna tokom sredine 1950-ih i '60-ih, kao odgovor na razvoj Pokreta za građanska prava. A onda je danas, naravno, počela da predstavlja Konfederaciju za većinu nas. Ali ne bi trebalo da vas podsećam na to šta je Konfederacija. To je bila nacija otpadnika koji su ustali protiv SAD-a, ratovali sa SAD-om, i, u jednom momentu, ovo je bila jedna od najantiameričkijih stvari koje ste mogli posedovati. Međutim, ova zastava je zaštićena istim zakonima koji štite zastavu Sjedinjenih Američkih Država u saveznim državama - Floridi, Džordžiji, Južnoj Karolini, Misisipiju i Luizijani. Ali hajde da se pozabavimo Džordžijom na sekundu, hoćemo li? Dakle 1956, nekoliko godina pošto je desegregacija bila obavezna u državnim školama, Džordžija je zamenila svoju zastavu ovom. Mislim da svako ko gleda može da se složi da ova zastava nije trebalo da bude zastava koju bi svaki Džordžijanac istakao ispred svoje kuće, zar ne? Ne. Kao sve Konfederativne statue podignute sredinom 1950-ih i '60-ih, ovo je trebalo da bude simbol toga ko je na vlasti, a ko nije. Ovo je ostala zastava Džordžije do 2001, i te godine, oni su zamenili zastavu ovom. E sad, kao stručnjak za zastave mogu vam reći: ovo je zvanično ružno. U redu? U redu je smejati se ovoj zastavi. Ružna je, i zato što je toliko ružna, to je jedan od razloga što su je promenili samo dve godine kasnije. Imali su referendum na kom su morali da biraju između te stvari i onoga što je trenutno zastava Džordžije. E sad, neki od vas se možda pitaju, ''Čekaj trenutak, Majkl - ako ono ranije nije bila zastava Konfederacije, šta je bila zastava Konfederacije?'' Džordžijom se vijori prva zastava Saveznih Američkih Država i dan-danas. Samo su zalepili pečat svoje države na nju. Pa hajde da se vratimo svojim emocijama na momenat. Ovo vas nije drmnulo u stomak kao što je to uradila prošla zastava, ne? Zar ne? Zbog toga volim zastave. One su najjednostavniji komadi dizajna, obično u samo dve ili tri boje, sa ponekom crtom i prugom. Ali da, one mogu da izazovu najdublje emocije u nama. One će učiniti da se nadujemo od ponosa ili gorimo od mržnje. Umrećemo za zastavu ili čak ubiti za nju. Jedan od mojih omiljenih dizajnera, njegovo ime je Voli Olins, zovu ga ocem nacionalnog brendiranja, i pripisuje mu se rečenica: ''Svako hoće da pripada, a onda hoće i da pokaže simbole pripadnosti.'' I ludo je što su ovi komadi tkanine koji su samo zašiveni ili ofarbani, postali tako sveta stvar, a to je zato što su postali delovi našeg identiteta. One su moćni alati za ujedinjenje, ali su i dovoljno moćni da podele. Jeste li spremni za sledeću zastavu? U redu. Odvojite trenutak. Zaista ispitajte kako ste se osetili kada se ovo pojavilo na ekranu. Ubrzo ću promeniti slajd da me ne biste fotografisali ispred ove zastave. (Smeh) U redu? Dakle, Nemačka posle Prvog svetskog rata bila je u prilično lošem stanju, i mladi Adolf Hitler je imao dosta - hajde da kažemo - ''ideja'' o tome zašto se Nemačka našla tamo gde se našla, i kako da je iz toga izvuče. Potrošio je čitava poglavlja u svojoj knjizi ''Moja borba'', čije čitanje ne preporučujem, na to kako je Nemačka izgubila Prvi svetski rat delom zbog toga što su Britanci imali bolji grafički dizajn i bolju propagandu. Tako da, kako se Nacistička partija uzdizala, Hitler je kreirao jedan od najopširnijih vodiča za brend koji sam ikad video. Opširniji je od vodiča za brend većine kompanija i u njemu, on detaljiše o titulama i uniformama i mnogim, mnogim zastavama. Hitler je bio svestan moći zastava. On kaže u ''Mojoj borbi'': ''Nova zastava [...] bi trebalo da bude uticajna kao veliki poster, [zato što je] u stotinama hiljada slučajeva veoma upečatiljiv amblem i može da bude početni razlog za buđenje interesa za pokret.'' On je ipak bio umetnik. Znao je da bi moć vizuelnog identiteta i uniformi mogla ponovo da probudi nemački identitet. I za milione Nemaca ovo je bio dobrodošao znak. Međutim, naravno, ovo je takođe bio znak smrti za druge. Ne mislimo često o zastavama kao o oružju, ali poput borbene zastave Konfederacije, Nemci su koristili svoju zastavu da učine da se ljudi van grupe ne osećaju dobrodošlim, i manje vrednim. Vidite, kada pravite zastavu, istovremeno radite dve stvari: pravite internu grupu, koju taj simbol treba da predstavlja, ali onda, neizbežno, pravite i grupu izvanjaca. I to je obično suptilno. To je nuspojava. To obično nije namera. Međutim, Nemci su bili vrlo jasni u tome koga predstavlja svastika, a koga ne. Godine 1935, Jevrejima je bilo zabranjeno da vijore nemačkim zastavama. I na ovaj način Nemci su, možda više nego bilo kad u istoriji, koristili dvojnu moć zastava da ujedine, ali takođe i da podele. Zastave su bile korišćene kao oružje identiteta. I sada, 2019, je zabranjeno da se maše nacističkom zastavom od strane bilo koga u Nemačkoj, i bilo koga u Austriji, Mađarskoj, Rusiji i Ukrajini. Razmislite o tome. Parče tkanine, ali zabranjeno. Na prvi pogled, to zvuči ludo. Ali mislim da bi se svi u ovoj prostoriji složili da je to verovatno dobra stvar. Dosta podseća na oružje. Kažem kao veksilolog, nekad najzanimljivija stvar u vezi sa zastavom nije toliko njen dizajn, koliko ti zakoni oko zastave. Na primer, U indiji, da biste napravili indijsku zastavu, morate koristiti ručno ispredenu tkaninu koja se zove ''khadi''. Ako napravite zastavu od bilo čega drugog, idete u zatvor na do tri godine. Skroz ludo. Ovde u Teksasu, svi smo čuli da je teksaska zastava jedina savezna zastava koja može da bude na istoj visini kao zastava SAD-a, zar ne? Zato što smo bili nacija pre nego što smo postali savezna država. Ko je ovde čuo za to? Da. Pa, ja sam ovde da vam kažem da je to potpuno netačno. U redu? Prvo, nismo jedina savezna država koja je bila nacija pre pridruživanja. A drugo, sve zastave saveznih država mogu biti na istoj visini kao zastava SAD-a prema propisu o zastavama SAD-a. Ne moram da vas pitam kako se osećate u vezi sa ovom, zar ne? Većina nas je odrasla zaklinjući se ovoj zastavi svakog jutra, znajući da ne smemo dopustiti da ikad dotakne tle, itd. Mi shvatamo svoj propis o zastavama dosta ozbiljno ovde u SAD-u. Sećate se da su skoro igrači NFL-a klečali tokom nacionalne himne. Bila je to velika kontroverza. Kršili su propis o zastavi. On kaže, tokom nacionalne himne, stoj pažljivo, s rukom na srcu, itd. Ali ono što je bilo fascinatno meni kao veksilologu jeste činjenica da nisam video da se iko uznemiri kada se nešto ovakvo desi. Propis o zastavi kaže: ''Zastava nipošto ne sme da se nosi ravno ili horizontalno, nego uvek visoko i slobodno.'' Tako da ponekad tokom potpuno iste nacionalne himne, ovo se radilo, i niko se nije uznemirio. Ili ovo. Ovo se dešava stalno. Propis je jasan: ''Nijedan deo zastave se ne sme koristiti kao kostim ili atletska uniforma.'' Ovo je teksaski A&M bejzbol, ne bih hteo da ih dovedem u nevolju, ali ovo se dešava stalno, pogotovu u novembru. Siguran sam, mogu čak da garantujem, de ćete, kada odete kući večeras, videti na zadnjoj strani nečijeg auta ili kombija crno-belu američku zastavu sa plavom šarom, tankom plavom linijom, zar ne? Plavi životi su važni. Ovo krši propis o zastavi na mnogo načina. Ali sve ove stvari se rade iz najbolje namere. Niko to ne osporava. Ali naravno da krše deo propisa o zastavi, koji se zove: ''Poštovanje prema zastavi'', tako da, stavljanjem ovoga na svoju uniformu, pravno omalovažavate zastavu. I ono što ja smatram interesantnim, jeste to da su igrači NFL-a koji kleče tokom himne, i ljudi koji stavljaju stikere Plavi životi su važni na suprotnim krajevima velikog problema, ali da i jedni i drugi krše potpuno isti zakon, zakon koji je 100% neprimenljiv. Zapravo, umetničko delo Dreda Skota iz 1989. navelo je Viši sud da proglasi da je propis o zastavi samo smernica. Ne možete biti osuđeni za kršenje propisa o zastavi. Ne može vas niko naterati da budete patriote. Zašto onda imati sve ove male zakone o tome kako koristiti našu zastavu, ako ne možemo da ih primenimo? A to je zato što je nacija krhka kolektivna ideja. Postoji samo u našem umu. Mogu li da pogledam to? Hvala. Ponekad je zastava jedini opipljiv simbol te ideje. Zar ne? Naše jedinstvo ponekad bukvalno drže samo niti. I to je moćno. Propis o zastavi ima za cilj da očuva i zaštiti tu krhku ideju, istovremeno štiteći vaše pravo da ga prekršite. I to je ono što je posebno u vezi sa SAD, zar ne? I to je ono što je jedinstveno kod naše zastave. Naša zastava je sjajna. Menjala se više nego bilo koja druga zastava na svetu. Propis o zastavi je taj koji kaže da kad se formira nova savezna država, treba da se doda zvezda uniji zastave, i da takav dodatak treba da se obavi četvrtog dana jula. Naša zastava je jedinstvena zato što je osmišljena da raste kako mi rastemo. Po dizajnu i po zakonu, osmišljena je tako da se menja sa nama. Ona je živi simbol naše individualnosti, naše raznolikosti u zvezdama, i našeg jedinstva. Mi u SAD-u imamo taj dar posedovanja zastave koja je inkluzivna. Ako je nacistička zastava bila oružje identiteta, zastava SAD-a, po samom svom dizajnu, stoji u direktnom kontrastu tome. I, moram da dodam, kao veksilolog u 2019. godini, korišćenje ove zastave kao oružja identiteta protiv bilo koga pokazuje nepoštovanje prema njoj daleko više nego dopuštanje da dotakne pod ili bilo koji drugi od malih zakona koje kršimo svakog dana. Zar ne? Ova zastava je simbol našeg jedinstva. Ne bismo smeli da je koristimo kao oružje protiv bilo koga. Potpuno se prepoznajem u osobi koja je napisala u dnevniku Dreda Skota: ''Ne smemo nikad da cenimo simbol više od stvari koju on predstavlja. Ne smemo nikad da cenimo parče tkanine više od ljudskog života.'' I, ako ikada planirate da koristite parče tkanine kao oružje, ne bi trebalo da ikad koristite ovo, ne dok i dalje ima mesta za još zvezda. Nadam se da ste do sada osetili moć zastava, i da možete da vidite šta one mogu. Dakle, šta ako bismo uposlili tu moć, i iskoristili je za nešto važnije? Ovo je zastava Zemlje, koju je dizajnirao Oskar Pernefeldt iz Švedske. Samo zamislite sa mnom na sekundu: šta ako bismo slavili svoju čovečnost onoliko, ako ne i više, koliko slavimo svoju nacionalnost? Kako postajemo civilizacija koja putuje u svemir i među zvezde, šta uopšte znače naše nacije kada stojite na površini Marsa ili bilo koje druge planete? I onda naravno, ovde na Zemlji, dok se naša planeta suočava sa klimatskom krizom, dok bi Zemlja mogla biti nenastanjiva za života naše dece ili unučadi, verujem da nam treba jak simbol, zastava, da nas ujedini u borbi, ne samo kao nacije, već kao vrstu. Hvala. (Aplauz)