Joachim de Posada kaže, Nemojte još pojesti sljezov kolačić

U ovom kratkom govoru za TED U, Joachim de Posada priča o značajnom eksperimentu o odgođenom zadovoljstvu – i kako to može predvidjeti uspjeh u budućnosti. S dragocjenim snimkama djece koja pokušavaju njima ono najteže – ne pojesti sljezov kolačić.

Ovdje sam jer imam iznimno važnu poruku.

Mislim da smo pronašli

najvažniji čimbenik za uspjeh.

Pronađen je nedaleko odavde – Stanford.

Profesor psihologije odabrao je djecu staru četiri godine

i stavio ih u prostoriju, svakog zasebno.

I rekao bi djetetu, četverogodišnjem djetetu,

„Johnny, ja ću te sada ostaviti sa sljezovim kolačićem

na 15 minuta.

Ako, nakon što se vratim, sljezov kolačić i dalje bude ovdje,

dobit ćeš još jedan. I tako ćeš imati dva.“

Reći četverogodišnjem djetetu da čeka 15 minuta

na nešto što voli

jednako je kao i reći nama, „Donijet ćemo Vam kavu za dva sata.“

(Smijeh)

Upravo jednako.

I, što se dogodilo kada je profesor napustio prostoriju?

Čim su se vrata zatvorila...

dvoje od troje djece pojelo je sljezov kolačić.

pet sekundi, 10 sekundi, 40 sekundi, 50 sekundi,

dvije minute, četiri minute, osam minuta.

Neki su izdržali 14 i pol minuta.

(Smijeh)

Nisu mogli. Nisu mogli čekati.

Zanimljivo je da bi jedno od troje djece

gledalo sljezov kolačić i radilo ovo...

Gledalo bi ga.

Vratilo ga natrag.

Hodalo uokolo. Igrali bi se sa svojim suknjama i hlačama.

To dijete već je s četiri godine shvaćalo

najvažniji princip za uspjeh.

A to je sposobnost odgađanja zadovoljstva.

Samodisciplina,

najvažniji čimbenik uspjeha.

15 godina kasnije, 14 ili 15 godina kasnije,

naknadna studija.

Što su otkrili?

Otišli su potražiti tu djecu koja su sada imala 18 i 19 godina.

I saznali su da je 100 posto

one djece koja nisu pojela sljezov kolačić bilo uspješno.

Imali su dobre ocjene. Odlično su napredovali.

Bili su sretni. Imali su planove.

Imali su dobre odnose s učiteljima, studentima.

Išlo im je dobro.

Velik postotak one djece koja su pojela sljezov kolačić

bio je u nevolji.

Nisu upisali fakultet.

Imali su loše ocjene. Neki od njih odustali su od školovanja.

Nekolicina je još bila ondje s lošim ocjenama.

A svega nekoliko njih imalo je dobre ocjene.

Palo mi je na pamet pitanje: Bi li i djeca latinoameričkog podrijetla

reagirala jednako kao i američka djeca?

I onda sam otišao u Kolumbiju. I ponovio eksperiment.

I bilo je vrlo smiješno. Koristio sam četverogodišnju, petogodišnju i šestogodišnju djecu.

I dopustite mi da vam pokažem što se dogodilo.

(Smijeh)

Dakle, što se dogodilo u Kolumbiji?

Latinoamerička djeca, dvoje od troje pojelo je sljezov kolačić.

Jedno od troje nije.

Ova mala djevojčica bila je zanimljiva.

Pojela je unutrašnjost sljezovog kolačića.

(Smijeh)

Drugim riječima, željela je da mislimo kako ga nije pojela zato da bi dobila dva kolačića.

Ali, jela ga je.

Mi znamo da će ona biti uspješna. Ali moramo pripaziti na nju.

(Smijeh)

Ne bi se trebala baviti bankarstvom, na primjer,

ili raditi na blagajni.

Ali ona će biti uspješna.

I ovo se može primijeniti svugdje. Čak i u prodaji.

Trgovac koji –

Kupac kaže, „Želim to“. Osoba odgovara, „U redu, izvolite.“

Ta je osoba pojela sljezov kolačić.

Ako trgovac kaže, „Pričekajte trenutak.

Dopustite da Vas pitam nekoliko pitanja da vidimo je li ovo dobar izbor.“

Tada ćete prodati mnogo više.

Prema tome, ovo ima primjene u svim aspektima života.

Završit ću sa – Koreanci su učinili ovo.

Znate li što? Ovo je toliko dobro

da želimo knjigu o sljezovim kolačićima za djecu.

Napravili smo jednu za djecu. I sada je rasprostranjena širom Koreje.

Oni uče djecu upravo ovom principu.

I mi trebamo naučiti taj princip ovdje u SAD-u.

Jer, imamo velik dug.

Jedemo više kolačića nego što ih proizvodimo.

Hvala Vam puno.