Joachim de Posada kaze: Ne jedi kolacic

U svom kratkom govoru za TED U, Joachim de Posada govori o značajnom eksperimentu o odgođenom zadovoljstvu -- i kako on može predvidjeti budući uspjeh. Sa neprocjenjivim snimkama djece koja daju sve od sebe da ne pojedu kolačić.

Ovdje sam jer imam veoma važnu poruku.

Mislim da smo pronašli

najvažniji faktor uspjeha.

To se desilo ovdje blizu, u Stanfordu.

Profesor psihologije je uzeo četverogodišnju djecu

i ostavio ih same u sobi.

I rekao bi četverogodišnjem djetetu,

"Johnny, ostaviću vas ovdje sa kolačićem,

15 minuta.

Ako ovaj kolačić bude ovdje kad se vratim,

dobit' ćete još jedan. Tada ćete imati dva."

Reći četverogodišnjem djetetu da čeka 15 minuta

zbog nečega što voli,

je isto kao da se nama kaže "Donijećemo vam kafu za dva sata."

(Smijeh)

Tačna usporedba.

Šta se dogodilo kada je profesor otišao iz sobe?

Čim su se vrata zatvorila...

dvoje od troje djece su pojeli kolačić.

Pet sekundi, 10 sekundi, 40 sekundi, 50 sekundi,

dvije minute, četiri minute, osam minuta.

Neki su izdržali 14 i pol minuta.

(Smijeh)

Nisu to mogli učiniti. Nisu mogli čekati.

Ono što je interesantno jeste da bi jedno od troje

posmatralo kolačić i ponašalo se ovako ...

Posmatralo bi ga.

Vratilo bi ga nazad.

Hodali bi uokolo. Igrali bi se sa svojim suknjicama i hlačicama.

To četverogodišnje dijete je već razumjelo

najvažniji princip uspjeha.

To je sposobnost odgađanja zadovoljstva.

Samodisciplina,

je najvažniji faktor uspjeha.

Petnaest godina kasnije, 14 ili 15 godina kasnije,

dodatno istraživanje.

Šta su otkrili?

Otišli su pronaći ovu djecu koja su sada imala 18 i 19 godina.

I otkrili su da je 100 posto

djece koja nisu pojela kolačić uspješna.

Imali su dobre ocjene. Odlično su napredovali.

Bili su sretni. Imali su planove.

Bili su u dobrim odnosima sa profesorima, studentima.

Odlično su napredovali.

Veliki procenat djece koja su pojela kolačić,

su imali poteškoće.

Nisu upisali fakultet.

Imali su loše ocjene. Neki su odustali od škole.

Neki su još uvijek pohađali školu sa lošim ocjenama.

Neki su imali dobre ocjene.

Pitao sam se: Da li bi djeca latinoameričkog porijekla

reagirala na isti način kao i američka djeca?

Zato sam otišao u univerzitet Kolumbiju. I ponovio sam eksperiment.

I to je bilo veoma smiješno. Uzeo sam četverogodišnjake, petogodišnjake i šestogodišnjake.

I dozvolite mi da vam pokažem šta se dogodilo.

(Smijeh)

I šta se dogodilo u Kolumbiji?

Latinoamerička djeca, dvoje od troje djece, je pojeo kolačiće.

Jedno od troje nije.

Ova mala djevojčica je interesantna.

Ona je pojela unutrašnjost kolačića.

(Smijeh)

Drugim riječima, ona je željela da pomislimo da ga nije pojela, kako bi dobila dva kolačića.

Ali, ona ga je ipak pojela.

Tako da znamo da će ona biti uspješna. Ali je moramo posmatrati.

(Smijeh)

Ona se ne bi trebala baviti bankarstvom, naprimjer,

ili raditi kao blagajnica.

Ali će biti uspješna.

I ovo se primjenjuje svugdje. Čak i u trgovini.

Trgovac kojem --

klijent kaže, "Želim to." a ta osoba odgovara, "U redu, izvolite."

Ta osoba je pojela kolačić.

Ako prodavač kaže,"Sačekajte malo.

Dozvolite mi da vam postavim nekoliko pitanja da vidimo da li je ovo dobar izbor."

Tada ćete prodati više.

Prema tome, ovo se može primjeniti u svim sferama života.

Završiću sa – Korejanci su ovo također uradili.

Znate li to? Ovo je tako dobro

da želimo Knjigu o kolačiću za djecu.

Napravili smo jednu za djecu. I sada je rasprostranjena širom Koreje.

Oni podučavaju ovu djecu upravo ovom principu.

I mi trebamo naučiti taj princip ovdje u SAD-u.

Jer imamo veliki dug.

Konzumiramo više kolačića nego što proizvodimo.

Hvala puno.