Zašto je tako teško predvidjeti potrese? - Jean-Baptiste P. Koehl

Cijelu lekciju pogledajte na: https://ed.ted.com/lessons/why-are-earthquakes-so-hard-to-predict-jean-baptiste-p-koehl

Godine 132., Zhang Heng predstavio je svoj najnoviji izum: veliku vazu za koju je tvrdio da može pokazati kada se dogodio potres udaljen stotinama milja. Danas se više ne oslanjamo na vaze kao sustave upozorenja, ali potresi još uvijek predstavljaju izazov onima koji ih pokušavaju pratiti. Zašto je tako teško predvidjeti potrese i kako možemo postati bolji u predviđanju potresa? Istražuje Jean-Baptiste P. Koehl.

Lekcija: Jean-Baptiste P. Koehl
Režija: Cabong Studios

Godine 132.

kineski učenjak Zhang Heng

predstavio je svoj najnoviji izum
na dvoru dinastije Han.

Tvrdio je da ova velika vaza

može reći da se dogodio potres
u njihovom kraljevstvu,

kao i smjer u kojem trebaju poslati pomoć.

Dvorjani su bili malo skeptični,

osobito kada se izum aktivirao
jednog naoko mirnog popodneva.

Ali kada su nekoliko dana poslije
glasnici stigli tražeći pomoć,

sumnje dvorjana
pretvorile su se u zahvalnost.

Danas se više ne oslanjamo na vaze
u identifikaciji seizmičke aktivnosti,

ali potresi još predstavljaju jedinstven
izazov onima koji ih pokušavaju pratiti.

Zašto je tako teško predvidjeti potrese?

Kako možemo postati bolji
u predviđanju potresa?

Kako bismo odgovorili na ta pitanja,

moramo razumjeti teorije
o tome kako potresi nastaju.

Zemljinu koru čini nekoliko ogromnih
i nepravilnih ploča stijena

koje se nazivaju tektonske ploče,

i svaka se od njih miče na djelomično
rastopljenom sloju Zemljina plašta.

Zbog toga se ploče šire vrlo sporo,

od jednog do 20 centimetara godišnje.

Ti mali pokreti dovoljno su jaki

da uzrokuju duboke pukotine
u dodirnim pločama.

U nestabilnim zonama

rastući pritisak u konačnici
može pokrenuti potres.

Teško je nadzirati te male pokrete,

ali čimbenici koji pokrete pretvaraju
u seizmičke događaje puno su raznovrsniji.

Različite linije rasjeda
nastaju između različitih stijena,

neke su stijene jače, a neke slabije
pod pritiskom.

Različite stijene različito reagiraju
na trenje i visoke temperature.

Neke se djelomično rastope
i mogu ispustiti podmazive tekućine

koje sadrže vrlo vruće minerale,

i oni umanjuju trenje rasjeda.

Ali neke stijene ostanu suhe

i sklone su opasnom nakupljanju pritiska.

Svi su ti rasjedi podložni
raznim gravitacijskim silama

kao i strujanjima vrućih stijena
u Zemljinom plaštu.

Koje bismo onda od tih skrivenih varijabli
trebali analizirati

i kako se one uklapaju
u naša sredstva za predviđanje potresa?

Zbog toga što se neke od ovih sila
većinom događaju konstantno,

kretanje ploča donekle je ciklično.

Mnogi od naših najpouzdanijih tragova
dolaze iz dugotrajnog prognoziranja

povezanog s time gdje su se
i kada potresi dogodili u prošlosti.

Na razini tisućljeća

to nam omogućava da procijenimo
kada će vrlo aktivne rasjede,

poput rasjeda San Andreas,

pogoditi veliki potres.

S obzirom na mnoge varijable,

ova metoda može dati
samo vrlo labave vremenske okvire.

Kako bi predvidjeli neminovne događaje,

istraživači su ispitivali vibracije
koje Zemlja izaziva prije potresa.

Geolozi su dugo koristili seizmografe

u praćenju i mapiranju tih malih pomaka
u Zemljinoj kori.

Danas većina pametnih telefona
također može

bilježiti primarne seizmičke valove.

Kada bi imali mrežu telefona širom svijeta,

znanstvenici bi možda mogli
crowdsourcati bogat

i precizan sustav upozorenja
koji upozorava o dolazećim potresima.

Nažalost, telefoni možda neće moći
poslati obavijest na vrijeme

kako bi se donijeli sigurnosni protokoli.

Ali takve bi detaljne procjene
svejedno bile korisne

za pomagala za predviđanje potresa,
poput NASA-ina softvera Quakesim,

koji može koristiti kombinaciju preciznih
geoloških podataka

kako bi identificirao rizične regije.

Međutim, prema novim istraživanjima

najpouzdaniji su znakovi potresa
možda nevidljivi tim senzorima.

Godine 2011.

neposredno prije potresa
koji je pogodio istočnu obalu Japana,

obližnji su istraživači zabilježili
iznenađujuće visoke koncentracije

radioaktivnih izotopa radona i torija.

Kako pritisak u Zemljinoj kori raste
neposredno prije potresa,

minijaturne pukotine puste te plinove
da izađu na površinu.

Znanstvenici misle da kada bi izgradili
veliku mrežu detektora radona i torija

na područjima koja su sklona potresima,

mogla bi postati obećavajući
sustav upozorenja

i potencijalno predviđati potrese
tjedan dana unaprijed.

Naravno,

nijedna od ovih tehnologija
ne bi bila korisna

kao što je gledanje
duboko unutra, u Zemlju samu.

Da imamo pogled u dubinu,
možda bismo mogli

pratiti i predvidjeti geološke promjene
velikih razmjera u stvarnom vremenu,

možda spasiti i desetke tisuća
života na godinu.

Ali zasad

te nam tehnologije mogu pomoći
da se pripremimo i brzo pošaljemo pomoć,

bez čekanja uputa jedne vaze.