Što moja religija govori o ženama

Alaa Murabitina obitelj preselila se iz Kanade u Libiju kada je imala 15 godina. Prije toga, osjećala se ravnopravnom s braćom, ali u novom okruženju primijetila je velike zapreke do onoga što želi postići. Kao ponosna Muslimanka, zapitala se: Je li ovo stvarno religijska nauka? S humorom, strašću i osvježavajućim buntovnim duhom, s nama dijeli kako je otkrila primjere ženskih vođa kroz povijest svoje vjere i pokrenula kampanju koja se bori za ženska prava koristeći citate izravno iz Kurana.

Na putu ovdje,

putnik kraj mene i ja
vodili smo vrlo zanimljiv razgovor

tijekom leta.

Rekao mi je, „Čini mi se da je
SAD ostao bez poslova,

jer su počeli izmišljati neke nove:

psiholog za mačke, šaptač psima,
lovac na tornado.“

Nekoliko sekundi poslije, pitao me,

„Čime se Vi bavite?“

Odgovorila sam mu: „Mirotvorac?“

(Smijeh)

Svakog dan trudim se ojačati
glasove žena

i istaknuti njihova iskustva

i sudjelovanje u mirotvornim
procesima i rješavanju sukoba

te zbog svog posla,

smatram da je jedini način da se osigura
globalno sudjelovanje žena

ponovno religijsko obraćenje.

Ovo je pitanje za mene
od vitalne važnosti.

Kao mlada Muslimanka,
jako se ponosim svojom vjerom.

Daje mi snagu i uvjerenje
da svakodnevno obavljam svoj posao.

Ona je razlog zašto sam
s vama ovdje.

Ali ne mogu prijeći preko štete koja je
počinjena u ime religije,

ne samo moje, već od strane
svih velikih svjetskih religija.

Pogrešno predstavljanje i zloupotreba
te manipulacija vjerskim zapisima

utjecala je na naše društvene
i kulturne norme,

naše zakone i svakodnevne živote

do te mjere da ju ponekad
ne prepoznajemo.

Moji su se roditelji preselili iz Sjeverne
Afrike, Libije, u Kanadu

u ranim osamdesetima,

a ja sam srednje dijete od 11 djece.

Da, 11.

Odrastajući, gledala sam svoje roditelje,

oboje predani vjeri
produhovljeni ljudi,

kako mole i hvale Boga za Njegove darove

ponajviše mene među ostalim.
(Smijeh)

Bili su dragi, zabavni i strpljivi,

bezgranično strpljivi, na način na koju
si prisiljen kada imaš jedanaestero djece.

I bili su pravedni.

Nikad nisam bila podvrgnuta religiji
kako ju drugi vide.

Isto su se odnosili prema meni,

isto se očekivalo i od mene.

Nikad me nisu učili da Bog
sudi na temelju spola.

Moji su roditelji shvaćali Boga
kao milosrdnog i dobrostivog prijatelja,

davatelja, i to je utjecalo
na moj pogled na svijet.

Naravno, moj je odgoj
imao dodatne prednosti.

Biti jedno od 11 djece značilo je
biti vrstan diplomat.

I dan danas me pitaju
gdje sam se školovala,

„Jesi li studirala na Harvardu?"

a ja ih pogledam i kažem, „Ne,

išla sam u Murabit Školu
međunarodnih poslova.“

Morali biste razgovarati s
mojom mamom da se upišete.

Srećom pa je ona ovdje.

Ali biti jedno od 11 djece
i imati 10 braće i sestara

nauči vas puno o
strukturama moći i savezima.

Nauči te da se usredotočiš; moraš
pričati brzo ili reći manje

jer će te uvijek prekinuti.

Naučilo me važnosti
prenošenja poruke.

Potrebno je pitati pitanja na odgovarajući
način kako bi dobio odgovor koji želiš,

i znati reći „ne“,
na pravi način kako bi se održao mir.

Ali najvažnija lekcija
koju sam naučila odrastajući je

važnost prisustva.

Kada se majčina omiljena svjetiljka razbila,
morala sam biti prisutna dok je pokušavala

saznati tko je to učinio,
jer sam se morala obraniti,

jer da nisam,
bila bih glavni krivac,

i prije nego što shvatiš,
bila bih u kazni.

Naravno, ne govorim to
iz iskustva.

Kada sam imala 15, 2005.,
završila sam srednju školu i preselila se

iz Kanade –Saskatoona -

u Zawiyju u Libiji,
rodni grad mojih roditelja,

vrlo tradicionalan grad.

Obratite pažnju, prije sam
u Libiji bila samo na odmoru,

kao sedmogodišnja djevojčica
i bilo je čarobno.

Sladoled i izleti na plažu
i vrlo uzbudljivi rođaci.

Petnaestogodišnjakinji se
nije tako činilo.

Vrlo sam brzo upoznala
kulturni aspekt religije.

Riječi „haram“ –
što znači biti religijski zabranjen

i „aib“ – što znači
kulturalno neprihvatljivo

bili su korišteni olako,

kao da znače istu stvar
i imaju iste posljedice.

Tako sam iz razgovora
u razgovor s kolegama

i poznanicima, profesorima,
prijateljima, čak i rođacima,

počela preispitivati vlastita pravila
i osobne težnje.

Čak i s temeljima koja su
mi moji roditelji pružili,

dovela sam u pitanje
ulogu žena u mojoj vjeri.

Tako smo u Murabit Školi
međunarodnih poslova,

ušli u jako tešku raspravu,

a pravilo broj jedan bilo je istražiti,
što sam i učinila,

i iznenadilo me kako je bilo lako

pronaći žene u mojoj vjeri
koje su bile vođe,

koje su bile inovativne, snažne –

politički, ekonomski,
pa i vojno.

Khadija je financirala Islamski pokret

u ranom djetinjstvu.

Ne bismo bili ovdje da nije bilo nje.

Pa zašto onda ne učimo o njoj?

Zašto nismo učili o ovim ženama?

Zašto su žene degradirane
na pozicije na kojima su

bile prije učenja naše vjere?

I zašto, ako smo jednaki
u Božjim očima,

nismo jednaki u očima ljudi?

Za mene, sve se svodi na lekcije
koje sam naučila kao dijete.

Donositelj odluke, osoba
koja ima kontrolu nad porukom,

koja je prisutna,

a nažalost,
ni u jednoj svjetskoj religiji,

ta osoba nije žena.

Religijskim ustanovama
dominiraju muškarci

i pod vodstvom su muškaraca,

koji kreiraju politiku
po vlastitoj želji,

i dok god u potpunosti
ne promijenimo sustav,

realno, ne možemo očekivati
potpuno sudjelovanje žena

u gospodarstvu i politici.

Naši su temelji uništeni.

Moja mama govori da se ne može graditi
kuća na lošim temeljima.

2011. u Libiji je izbila revolucija
i moja je obitelj bila na bojišnici.

I tu je ta nevjerojatna stvar
koja se dogodila u ratu,

gotovo kulturni pomak, ali privremen.

To je bilo prvi put da sam osjetila
da ne samo da je prihvatljivo

to da budem uključena,
nego je bilo i potaknuto.

Zahtijevalo se.

Druge žene i ja dobile smo
priliku prisustvovati.

Nije bilo držanja za ruke ni posrednika.

Sudjelovale smo u donošenju odluke.

Dijelile smo informacije.
Bile smo od presudne važnosti.

Željela sam i trebala
da ta promjena bude stalna.

Ispalo je da to nije tako lako.

Za samo su se nekoliko tjedana žene
s kojima sam ranije radila

vratile prijašnjim ulogama,

a mnoge su od njih
ohrabrivale riječi

vjerskih i političkih vođa,

od koji je većina citirala religijske
zapise kao opravdanje.

Tako su stekli podršku naroda
za svoje stavove.

U početku sam se usmjerila na gospodarsko
i političko osnaživanje žena.

Mislila sam da će to dovesti
do kulturnih i društvenih promjena.

Ispostavilo se da malo i jest,
ali ne previše.

Odlučila sam koristiti njihovo
opravdanje za svoj napad,

te počela citirati i isticati
islamske zapise.

2012. i 2013. je moja organizacija
vodila najveću pojedinačnu

i najrašireniju
kampanju u Libiji.

Posjećivali smo domove, škole,
sveučilišta, pa čak i džamije.

Izravno smo se obratili 50,000 ljudi,

a još stotinama tisuća
preko billboarda i tv reklama,

radio reklama i plakata.

Vjerojatno se pitate kako je
organizacija za prava žena

mogla to učiniti u zajednicama
koje su se prethodno protivile

samom našem postojanju.

Koristila sam zapise.

Koristila sam stihove iz Kurana,
i izreke Proroka,

Hadisa, čije su izreke
primjerice:

„Najbolje od tebe je najbolje
i za njihovu obitelj.“

„Ne daj svom bratu da ugnjetava drugog.“

Prvi su put propovijedi petkom,
koje su vodili lokalni imami,

isticale prava žena.

Bile su o zabranjenim temama
kao što je obiteljsko nasilje.

Politika se promijenila.

U nekim smo zajednicama morali
ići toliko daleko da smo

tvrdili da Međunarodna
deklaracija o ljudskim pravima,

kojoj se protive jer ju nisu
napisali vjerski učenjaci,

očiva na istim načelima
koja su u našoj knjizi.

Zapravo je UN to
preuzeo od nas.

Mijenjanjem poruke,
bili smo u mogućnosti pružiti

drugačiju priču koja promiče
prava žena u Libiji.

To se sada ponavlja na
međunarodnoj razini

i ne kažem da je to lako –
vjerujte mi, nije.

Liberali bi rekli da koristite religiju
i da ste pokvareni konzervativci.

Konzervativci bi vas nazivali
mnogim šarolikim imenima.

Naslušala sam se svega, od: „Tvoji te
se roditelji sigurno srame“

netočno, oni me najviše podržavaju

do „Nećeš doživjeti
svoj sljedeći rođendan“ -

i, opet, pogrešno.

I dalje vjerujem

da se religija i prava žena
međusobno ne isključuju.

Ali moramo biti prisutne.

Moramo se prestati odricati pozicija
jer ako budemo šutjele

dopuštamo kontinuirani progon
i zlostavljanje žena širom svijeta.

Kada kažemo da ćemo se
izboriti za prava žena

i boriti se protiv ekstremizma
bombama i ratom,

potpuno onesposobljavamo društva
koja se trebaju suočiti s ovim pitanjima

kako bi se održala.

Nije lako suprotstaviti se
iskrivljenoj vjerskoj poruci.

Dobit ćete svoju porciju
uvreda, podrugivanja i prijetnji.

Ali moramo to učiniti.

Nemamo drugog izbora nego ponovno
prenijeti poruku o ljudskim pravima,

načelima naše vjere,

ne zbog sebe, ne zbog
žena u vašim obiteljima,

ne zbog žena u ovoj prostoriji,

pa ni zbog žena tamo negdje,

nego zbog društava
koja će se preobraziti

uz pomoć žena.

A jedini način da to učinimo,

naša jedina mogućnost,

je biti i ostati, prisutne.

Hvala.

(Pljesak)