H. G. Wells Zemlja slijepih

'Zemlja slijepih'
kratka priča H. G. Wellsa

Tri stotine milja i više od planine Chimborazo,
stotinu od snjegova Cotopaxija,

u najdivljivijoj pustoši ekvadorskih Anda,
leži tajanstvena planinska dolina

odsječena od svijeta ljudi,
Zemlja slijepih.

Prije mnogo godina ta je dolina bila
tako široko otvorena svijetu

da su ljudi naposljetku mogli prići
kroz zastrašujuće klance

i preko jednog zaleđenog prijevoja
do njenih miroljubivih livada.

I onamo su ljudi zaista došli,
par obitelji peruanskih meleza

bježeći od pohlepe i tiranije
španjolskih vladara.

Onda je došlo do strašne erupcije
vulkana Mindobamba

kad je u Quitu noć potrajala
sedamnaest dana

i voda je ključala u rijeci Yaguachi,
a mrtve ribe su plutale sve do Quayaquila.

Posvuda po obroncima uz pacifičku obalu

bilo je odrona zemlje i ubrzanog otapanja
i iznenadnih poplava,

a cijela jedna strana starog grebena Arauca
skliznula je i srušila se uz grmljavinu

i zauvijek odsjekla Zemlju slijepih
od istraživačkih pohoda ljudi.

No jedan od tih ranih naseljenika
slučajno se našao na ovoj strani kanjona

kad je svijet tako strahovito uzdrmao

i on je silom morao zaboraviti svoju ženu i dijete
i sve prijatelje i imovinu koju je ostavio gore

i započeti život iznova u donjem svijetu.

Započeo ga je iznova, ali bolestan,

zadesila ga je sljepoća
i umro je posrnula uma.

No, priča koju je ispričao rodila je legendu koja se
zadržala duž planinskih lanaca Anda do danas.

Pričao je o razlozima zbog kojih se
uputio natrag iz te pustoši

u koju je prvi puta bio donesen kao dijete,
vezan ljamu uz veliku balu opreme.

'Dolina je', kazivao je, 'imala sve što
bi srce moglo poželjeti -

- slatku vodu, pašnjake i blagu klimu;

padine bogatog smeđeg tla s isprepletenim
žbunjem bogatim izvrsnim plodovima;

dok su se s jedne strane nadvijale
goleme borove šume štiteći je od lavina.

Visoko iznad, sa tri strane goleme litice sivo-zelenih
stijena bile su okrunjene ledenim kapama;

ali potok iz ledenjaka nije tekao prema njima,
već je otjecao udaljenijim padinama,

a samo tu i tamo ogromne ledene mase
padale u dolinu.

U toj dolini nije ni kišilo niti snježilo, već su
obilni izvori osiguravali bogate zelene pašnjake

koji su navodnjavanjem prošireni
cijelom dolinom.

Naseljenicima je tamo zaista išlo dobro;
njihove životinje su napredovale i množile se;

samo je jedna stvar narušavala njihovu sreću,
no bila je dovoljna da je ozbiljno naruši.

Zadesila ih je neobična bolest koja je
svu njihovu djecu tamo rođenu

- a također i nekoliko starije djece -
učinila slijepom.

Upravo u potrazi za nekom amajlijom
ili protuotrovom za tu pošast sljepoće

krenuo je on na taj naporan, opasan i težak put
natrag niz klanac.

U tim vremenima i u takvim slučajevima ljudi nisu
pomišljali na bacile i zaraze nego na grijehove

i njemu se činilo da uzrok te nevolje
mora ležati u nemaru tih doseljenika bez svećenika

da podignu svetište čim su stigli u dolinu.

On je želio svetište - zgodno, jeftino,
djelotvorno svetište da bude podignuto u dolini;

on je želio relikvije i slične moćne stvari vjere,
blagoslovljene predmete,

tajanstvene medalje i molitve.

U torbi je nosio šipku izvornog srebra
koju nije želio objasniti;

tvrdio je, upornošću nestručnog lažova,
da u dolini nema srebra;

da su svi skupili na gomilu svoj novac i nakit
jer nisu imali potrebe za tim blagom tamo gore,

rekao je, kako bi si kupili sveti lijek
za svoju bolest.

Zamišljam tog mladog planinara mutnih očiju,
preplanulog, mršavog i zabrinutog

stiskajući grozničavo obod svog šešira;

čovjeka nenavikla na običaje donjeg svijeta

kako priča ovu priču nekom predusretljivom
svećeniku pronicava pogleda uoči velikog potresa;

namah ga mogu zamisliti kako se nastoji vratiti
s pobožnim i pouzdanim lijekovima protiv te nevolje

i neizmjerni užas koji mora da ga je obuzeo
kad se suočio s razrušenim pustoši

na mjestu nekadašnjeg klanca.

No, ostatak povijesti njegovih nesreća
nije mi poznat,

osim onoga što znam o njegovoj groznoj smrti
nakon nekoliko godina;

jadnik je zalutao u toj zabiti!

Potok koji je nekada usjekao klanac
sada izbija iz grotla stjenovite špilje,

a legenda začeta njegovom jadnom
nevješto ispričanom pričom

razvila se u legendu o rasi slijepih ljudi
negdje 'tamo preko', može se čuti još i danas.

A među malom populacijom te,
sada izolirane i zaboravljene, doline

bolest je išla svojim tokom.

Stariji su kratkovidno tapkali,
mladi su vidjeli, ali mutno,

a djeca koja su im se rađala
nikada nisu progledala.

No život je bio veoma lagodan
u tom snijegom obrubljenom bazenu

izgubljenom za cijeli svijet,

bez trnovitog grmlja, bez opasnih kukaca
niti zvijeri osim nježne pasmine ljama

koje su vukli na povodcima duž korita
presahlih rijeka u klancima kroz koje su došli.

Vid im je postao kratkovidan tako postepeno
da su jedva primijetili njegov gubitak.

Vodali su svoju slijepu mladež naokolo
dok ne bi odlično poznavali cijelu dolinu.

A kada je umro zadnji videći među njima,
rasa je živjela dalje.

Imali su čak vremena da se prilagode
slijepim nadzorom vatre

koju su ložili pažljivo u kamenim pećima.

U početku je to bio jednostavan soj ljudi,
nepismen,

samo ovlaš dotaknut
španjolskom civilizacijom,

no s nešto umjetničke tradicije
i izgubljene filozofije starog Perua.

Generacija je slijedila generaciju.

Mnogo toga su zaboravili,
mnogo toga su smislili.

Tradicija šireg svijeta iz kojeg su došli
postala je mitski obojana i nesigurna.

U svim stvarima, osim vida,
bili su snažni i sposobni,

a uskoro je slučajnost rođenja i nasljeđa
poslala jednog s originalnim umom

i koji je znao pričati i uvjeriti ljude oko sebe,
a kasnije i drugoga.

To dvoje je preminulo ostavljajući svoj učinak,
a mala zajednica rasla je u broju i razumijevanju

suočavajući se i rješavajući društvene
i ekonomske probleme koji su se pojavljivali.

Generacija je slijedila generaciju.
Generacija je slijedila generaciju.

Došlo je vrijeme kad je rođeno dijete
petnaest generacija od onog pretka

koji je izašao iz doline sa polugom srebra
u potrazi za božjom pomoći

i koji se nikada nije vratio.

Približno u to vrijeme slučaj je htio
da u zajednicu pristigne čovjek iz vanjskog svijeta.

Ovo je priča o tom čovjeku.

Bio je to planinar iz okolice Quita,
čovjek koji se spustio do mora i vidio svijeta,

čitač knjiga na originalan način,
bistar i poduzetan čovjek.

Uzela ga je grupa Engleza koja je došla u Ecuador
da se penje po planinama,

kako bi bio zamjena za jednog od trojice
njihvih švicarskih vodiča koji je razbolio.

Penjali su se ovdje i ondje, a onda je
došao pokušaj uspona na Parascotopetl -

Matterhorn Anda - pričemu je on
ostao izgubljen za vanjski svijet.

Prića o nesreći napisana je desetak puta.
Pointerova priča je najbolja.

On priča kako se mala grupa probijala
teškim i gotovo okomitim putem prema gore

sve do samog podnožja zadnje i najveće litice

i kako su podigli noćno sklonište
usred snijega na maloj polici u stijeni,

s dozom prave dramatičnosti, kako su uskoro
ustanovili da ih je Nunjez napustio.

Vikali su, ali nije bilo odgovora;
vikali su i zviždali i te noći više nisu spavali.

Kad je svanulo jutro vidjeli su
tragove njegovog pada.

Činilo se nemogućim da bi bio mogao
ispustiti bilo kakav zvuk.

Skliznuo je istočnom, nepoznatom stranom planine;
duboko dolje naletio je na snježnu strminu

niz koju se kotrljao usred snježne lavine.

Njegov trag je vodio do ruba zastrašujuće provalije,
a dalje od toga ništa se nije vidjelo.

Daleko, daleko ispod, u izmaglici mogli su nazrijeti
drveće kako se uzdiže iz uske zatvorene doline -

izgubljene Zemlje slijepih.

No, oni nisu znali da je to
izgubljena Zemlja slijepih

niti su je na bilo koji način mogli razlikovati
od ostalih uskih pruga planinskih dolina.

Obeshrabreni tom nesrećom
popodne su odustali od pokušaja,

a Pointer je bio pozvan u rat
prije no što je mogao poduzeti drugi uspon.

Do današnjeg dana Parascotopetl uzdiže
svoj neosvojeni vrh,

a Pointerovo sklonište se raspada
neposjećeno usred snijega.

A čovjek koji je pao preživio je.

Na dnu strmine od tisuću stopa
pao je usred snježnog oblaka

na snježnu strminu još strmiju
od one iznad.

Niz ovu se kotrljao ošamućen i otupio,
ali bez ijedne slomljene kosti u tijelu.

I onda je konačno stigao do blažih padina
gdje se konačno ispružio i nepomično ležao

zatrpan mekom hrpom bijele mase
koja je padala s njim i spasila ga.

Došao je k sebi s nejasnom predodžbom
da leži bolestan u krevetu;

shvativši potom svoj položaj
planinarskom inteligencijom.

Uz mnogo truda uspio se osloboditi snijega
ugledavši zvijezde.

Ležeći nauznak pitao se gdje je
i što mu se dogodilo.

Provjerio je ruke i noge
i otkrio da je izgubio nekoliko gumbiju,

a kaput mu je bio izvrnut preko glave.

Nož mu je nestao iz džepa
i izgubio je šešir, iako ga je vezao ispod brade.

Prisjeti se da je bio tražio neko labavo kamenje
da podigne svoj dio zida od skloništa.

Nestao je i njegov cepin.

Zaključio je da mora da je pao
pogledavši prema gore

ugledao je, uvećano sablasnim sjajem
izlazećeg mjeseca,

stravičnu putanju svog pada.

Neko je vrijeme ležao tupo zureći u tu
golemu blijedu liticu koja se nadvijala nad njim,

iz časa u čas izranjajući sve više
iz plime mraka.

Njena fantazmagorična, tajanstvena ljepota
zaokupila ga je neko vrijeme,

a onda ga je obuzeo žestok napad
grčevitog smijeha.

Nakon duljeg vremena postao je svjestan
da se nalazi blizu donjeg ruba snijega.

Ispod, podno mjesečinom obasjane
prohodne padine

vidio je tamnu ledinu s kamenim gromadama
razasutim po njoj.

S mukom se osovio na noge
osjećajući bol u svakom zglobu ruku i nogu;

s mukom sišao s brda rastresitog snijega
oko sebe,

krenuo nizbrdo dok se nije našao
na ledini

i tu se srušio više nego legao
pokraj jedne kamene gromade;

potegnuvši veliki gutljaj iz pljoske
koju je nosio u unutarnjem džepu i smjesta zaspao.

Probudio ga je pjev ptica
u krošnjama daleko dolje.

Sjeo je i zapazio da se nalazi na maloj uzvisini
u podnožju ogromne litice

užljebljene vododerinom niz koju je
padao zajedno sa snijegom.

Preko puta njega drugi stjenoviti zid
uzdizao se prema nebu.

Klanac između tih litica protezao se na istok i zapad
i bio je pun jutarnjeg sunca

koje je na zapadu obasjavalo planinski odron
koji je zatvarao klanac.

Ispod njega kao da je bila jednako strma litica

no iza snijega u vododerini pronašao je
neku vrstu procijepa u obliku dimnjaka

niz koji je kapala voda od otapajaćeg snijega,
i kojim bi se očajnik mogao odvažiti.

Ustanovio je da je lakše nego što je izgledalo
i napokon je došao do druge puste uzvisine

i onda, nakon pentranja po stijeni,
koje nije bilo osobito teško,

našao se na strmini obrasloj drvećem.

Orjentiravši se, osvrnuo se prema klancu
se otvarao nad zelenim livadama

među kojima je sada sasvim jasno vidio
skupinu kamenih koliba neobičnog stila.

Povremeno je njegovo napredovanje nalikovalo
pentranju uz strmi zid,

a nakon nekog vremena izlazeće sunce
nije više sjalo duž klanca;

pjev ptica je utihnuo,
a oko njega je postalo mračno i hladno.

No, udaljena dolina sa svojim kućama
bivala je zato sve sjajnija.

Uskoro je stigao na jednu kosinu
gdje je između stijena opazio -

- jer bio je on čovjek s darom opažanja -

neku nepoznatu paprat koja kao da se držala
pukotina intenzivno zelenim rukama.

Ubrao je list dva, zagrizao stabljiku
i ustanovio da mu to pomaže.

Oko podne je konačno izašao iz ždrijela klanca
na ravnicu obasjanu suncem.

Bio je ukočen i umoran;

sjeo je u sjenu jedne stijene,
napunio pljosku vodom iz potoka

i napio se počivajući neko vrijeme
prije no što će se uputiti do kuća.

Kuće su bile vrlo neobične njegovim očima,
i zaista cijeli izgled te doline

postajao mu je, dok je promatrao,
sve čudniji i sve više tuđ.

Veliki dio njene površine bila je
bujna, zelena livada

prošarana s mnogo prekrasnog cvijeća,
navodnjavanja izuzetnom pažnjom

pokazujući znakove sustavnog
naizmjeničnog obrađivanja usjeva.

Visoko gore, uokolo doline bio je zid

i nešto što je izgledalo kao
obodni vodeni kanal

iz kojeg su tekli tanki potočići
natapajući biljke u dolini,

a na višim padinama doline
stada ljama su pasla oskudno bilje.

Štagljevi, očito skloništa ili hranilišta za ljame,
naslanjali su se tu i tamo na obodni zid.

Potoci za navodnjavanje ulijevali su se
u glavni kanal u središtu doline,

a taj je s obje strane bio ograđen
zidom do visine ramena.

To je davalo jedinstveno urbano obilježje
ovom zabačenom mjestu,

obilježje koje je bilo uvelike naglašeno mnoštvom
staza popločanih crnim i bijelim kamenjem

i obrubljenih neobičnim malim ivičnjakom,
koje su se uredno ispreplitale.

Kuće u središtu sela bile su sasvim različite od
nemarnih, zbrda-zdola sklepanih planinskih sela

koje je on poznavao;

stajale su neprekidnom nizu s obje strane
zapanjujuće čiste glavne ulice;

tu i tamo na njihovim raznobojnim pročeljima
bila su probijena vrata,

a niti jedan prozor nije narušavao
jednoliku površinu fasade.

Njihove boje izmjenjivale su se
izuzetnom nepravilnošću,

razmazane nekom vrstom žbuke koja je katkad
bila siva, katkad sivosmeđa,

katkad boje škriljevca ili tamnosmeđa.

I upravo je prizor tog razigranog žbukanja
prvi puta sugerirao riječ 'slijep' mislima istraživača.

'Dobri čovjek koji je ovo napravio', pomislio je,
'mora da je bio slijep ko šišmiš.'

Spustio se niz strminu i tako došao do zida
i kanala koji se protezao uokolo doline,

blizu mjesta gdje se višak vode iz kanala
izljevao u dubine klanca kao tanak isprekidani slap.

Sada je mogao vidjeti brojne muškarce i žene
kako se odmaraju na hrpama trave

kao da imaju siestu.

U udaljenijem dijelu doline, bliže selu,
bilo je mnoštvo natovarene djece,

a bliže njemu tri muškarca nosila su vjedra
na motkama preko ramena duž uske staze

koja je vodila od obodnog zida do kuća.

Ovi zadnji ili su odjeveni u haljine
od ljamine dlake s kožnim čizmama i pojasevima,

i nosili su kape s preklopima pozadi i na ušima.

Slijedili su jedan drugoga u nizu
hodajući polako i pritom zijevajući

kao ljudi koji su cijelu noć bili budni.

Bilo je nešto ohrabrujuće poticajno
i impresivno u njihovom držanju,

pa je Nunjez, nakon kratkog oklijevanja,
kako bi bio što uočljiviji

iskoračio na svojoj stijeni i dao si oduška
snažnim povikom kojij je odjeknuo cijelom dolinom.

Trojica muškaraca se zaustavila okrečući glave
kao da gledaju oko sebe.

Okretali su lica na sve strane,
a Nunjez je uporno mahao rukama.

No, kao da ga nisu vidjeli
unatoč njegovom gestikuliranju

i nakon nekog vremena, usmjerivši se
prema dalekim planinama s desne strane

povikali su kao da odgovaraju.

Nunjez je ponovo zaurlao i onda još jednom

i dok je bezuspješno mahao
riječ 'slijep' pala mu je na pamet.

'Budale mora da su slijepe.' rekao je.

Kad je Nunjez napokon, nakon puno vike i ljutnje,
prešao potok i prišao im kroz prolaz u zidu,

bio je siguran da su slijepi.

Bio je siguran da je to Zemlja slijepih
o kojoj je govorila legenda.

Obuzelo ga je to uvjerenje i osjećaj
velike, nevjerojatne avanture.

Ono troje stajalo je jedan uz drugoga
ne gledajući ga s ušima usmjerenim prema njemu,

procjenjujući ga po njegovim neobičnim koracima.

Stajali su zbijeni kao ljudi pomalo preplašeni,

a on je mogao vidjeti njihove zatvorene
i upale kapke,

baš kao da su se očne jabučice
ispod njih osušile.

Na licima im je bio izraz strahopoštovanja.