H. G. Wells Zemlja slijepih

'Zemlja slijepih'
kratka priča H. G. Wellsa

Tri stotine milja i više od planine Chimborazo,
stotinu od snjegova Cotopaxija,

u najdivljivijoj pustoši ekvadorskih Anda,
leži tajanstvena planinska dolina

odsječena od svijeta ljudi,
Zemlja slijepih.

Prije mnogo godina ta je dolina bila
tako široko otvorena svijetu

da su ljudi naposljetku mogli prići
kroz zastrašujuće klance

i preko jednog zaleđenog prijevoja
do njenih miroljubivih livada.

I onamo su ljudi zaista došli,
par obitelji peruanskih meleza

bježeći od pohlepe i tiranije
španjolskih vladara.

Onda je došlo do strašne erupcije
vulkana Mindobamba

kad je u Quitu noć potrajala
sedamnaest dana

i voda je ključala u rijeci Yaguachi,
a mrtve ribe su plutale sve do Quayaquila.

Posvuda po obroncima uz pacifičku obalu

bilo je odrona zemlje i ubrzanog otapanja
i iznenadnih poplava,

a cijela jedna strana starog grebena Arauca
skliznula je i srušila se uz grmljavinu

i zauvijek odsjekla Zemlju slijepih
od istraživačkih pohoda ljudi.

No jedan od tih ranih naseljenika
slučajno se našao na ovoj strani kanjona

kad je svijet tako strahovito uzdrmao

i on je silom morao zaboraviti svoju ženu i dijete
i sve prijatelje i imovinu koju je ostavio gore

i započeti život iznova u donjem svijetu.

Započeo ga je iznova, ali bolestan,

zadesila ga je sljepoća
i umro je posrnula uma.

No, priča koju je ispričao rodila je legendu koja se
zadržala duž planinskih lanaca Anda do danas.

Pričao je o razlozima zbog kojih se
uputio natrag iz te pustoši

u koju je prvi puta bio donesen kao dijete,
vezan ljamu uz veliku balu opreme.

'Dolina je', kazivao je, 'imala sve što
bi srce moglo poželjeti -

- slatku vodu, pašnjake i blagu klimu;

padine bogatog smeđeg tla s isprepletenim
žbunjem bogatim izvrsnim plodovima;

dok su se s jedne strane nadvijale
goleme borove šume štiteći je od lavina.

Visoko iznad, sa tri strane goleme litice sivo-zelenih
stijena bile su okrunjene ledenim kapama;

ali potok iz ledenjaka nije tekao prema njima,
već je otjecao udaljenijim padinama,

a samo tu i tamo ogromne ledene mase
padale u dolinu.

U toj dolini nije ni kišilo niti snježilo, već su
obilni izvori osiguravali bogate zelene pašnjake

koji su navodnjavanjem prošireni
cijelom dolinom.

Naseljenicima je tamo zaista išlo dobro;
njihove životinje su napredovale i množile se;

samo je jedna stvar narušavala njihovu sreću,
no bila je dovoljna da je ozbiljno naruši.

Zadesila ih je neobična bolest koja je
svu njihovu djecu tamo rođenu

- a također i nekoliko starije djece -
učinila slijepom.

Upravo u potrazi za nekom amajlijom
ili protuotrovom za tu pošast sljepoće

krenuo je on na taj naporan, opasan i težak put
natrag niz klanac.

U tim vremenima i u takvim slučajevima ljudi nisu
pomišljali na bacile i zaraze nego na grijehove

i njemu se činilo da uzrok te nevolje
mora ležati u nemaru tih doseljenika bez svećenika

da podignu svetište čim su stigli u dolinu.

On je želio svetište - zgodno, jeftino,
djelotvorno svetište da bude podignuto u dolini;

on je želio relikvije i slične moćne stvari vjere,
blagoslovljene predmete,

tajanstvene medalje i molitve.

U torbi je nosio šipku izvornog srebra
koju nije želio objasniti;

tvrdio je, upornošću nestručnog lažova,
da u dolini nema srebra;

da su svi skupili na gomilu svoj novac i nakit
jer nisu imali potrebe za tim blagom tamo gore,

rekao je, kako bi si kupili sveti lijek
za svoju bolest.

Zamišljam tog mladog planinara mutnih očiju,
preplanulog, mršavog i zabrinutog

stiskajući grozničavo obod svog šešira;

čovjeka nenavikla na običaje donjeg svijeta

kako priča ovu priču nekom predusretljivom
svećeniku pronicava pogleda uoči velikog potresa;

namah ga mogu zamisliti kako se nastoji vratiti
s pobožnim i pouzdanim lijekovima protiv te nevolje

i neizmjerni užas koji mora da ga je obuzeo
kad se suočio s razrušenim pustoši

na mjestu nekadašnjeg klanca.

No, ostatak povijesti njegovih nesreća
nije mi poznat,

osim onoga što znam o njegovoj groznoj smrti
nakon nekoliko godina;

jadnik je zalutao u toj zabiti!

Potok koji je nekada usjekao klanac
sada izbija iz grotla stjenovite špilje,

a legenda začeta njegovom jadnom
nevješto ispričanom pričom

razvila se u legendu o rasi slijepih ljudi
negdje 'tamo preko', može se čuti još i danas.

A među malom populacijom te,
sada izolirane i zaboravljene, doline

bolest je išla svojim tokom.

Stariji su kratkovidno tapkali,
mladi su vidjeli, ali mutno,

a djeca koja su im se rađala
nikada nisu progledala.

No život je bio veoma lagodan
u tom snijegom obrubljenom bazenu

izgubljenom za cijeli svijet,

bez trnovitog grmlja, bez opasnih kukaca
niti zvijeri osim nježne pasmine ljama

koje su vukli na povodcima duž korita
presahlih rijeka u klancima kroz koje su došli.

Vid im je postao kratkovidan tako postepeno
da su jedva primijetili njegov gubitak.

Vodali su svoju slijepu mladež naokolo
dok ne bi odlično poznavali cijelu dolinu.

A kada je umro zadnji videći među njima,
rasa je živjela dalje.

Imali su čak vremena da se prilagode
slijepim nadzorom vatre

koju su ložili pažljivo u kamenim pećima.

U početku je to bio jednostavan soj ljudi,
nepismen,

samo ovlaš dotaknut
španjolskom civilizacijom,

no s nešto umjetničke tradicije
i izgubljene filozofije starog Perua.

Generacija je slijedila generaciju.

Mnogo toga su zaboravili,
mnogo toga su smislili.

Tradicija šireg svijeta iz kojeg su došli
postala je mitski obojana i nesigurna.

U svim stvarima, osim vida,
bili su snažni i sposobni,

a uskoro je slučajnost rođenja i nasljeđa
poslala jednog s originalnim umom

i koji je znao pričati i uvjeriti ljude oko sebe,
a kasnije i drugoga.

To dvoje je preminulo ostavljajući svoj učinak,
a mala zajednica rasla je u broju i razumijevanju

suočavajući se i rješavajući društvene
i ekonomske probleme koji su se pojavljivali.

Generacija je slijedila generaciju.
Generacija je slijedila generaciju.

Došlo je vrijeme kad je rođeno dijete
petnaest generacija od onog pretka

koji je izašao iz doline sa polugom srebra
u potrazi za božjom pomoći

i koji se nikada nije vratio.

Približno u to vrijeme slučaj je htio
da u zajednicu pristigne čovjek iz vanjskog svijeta.

Ovo je priča o tom čovjeku.

Bio je to planinar iz okolice Quita,
čovjek koji se spustio do mora i vidio svijeta,

čitač knjiga na originalan način,
bistar i poduzetan čovjek.

Uzela ga je grupa Engleza koja je došla u Ecuador
da se penje po planinama,

kako bi bio zamjena za jednog od trojice
njihvih švicarskih vodiča koji je razbolio.

Penjali su se ovdje i ondje, a onda je
došao pokušaj uspona na Parascotopetl -

Matterhorn Anda - pričemu je on
ostao izgubljen za vanjski svijet.

Prića o nesreći napisana je desetak puta.
Pointerova priča je najbolja.

On priča kako se mala grupa probijala
teškim i gotovo okomitim putem prema gore

sve do samog podnožja zadnje i najveće litice

i kako su podigli noćno sklonište
usred snijega na maloj polici u stijeni,

s dozom prave dramatičnosti, kako su uskoro
ustanovili da ih je Nunjez napustio.

Vikali su, ali nije bilo odgovora;
vikali su i zviždali i te noći više nisu spavali.

Kad je svanulo jutro vidjeli su
tragove njegovog pada.

Činilo se nemogućim da bi bio mogao
ispustiti bilo kakav zvuk.

Skliznuo je istočnom, nepoznatom stranom planine;
duboko dolje naletio je na snježnu strminu

niz koju se kotrljao usred snježne lavine.

Njegov trag je vodio do ruba zastrašujuće provalije,
a dalje od toga ništa se nije vidjelo.

Daleko, daleko ispod, u izmaglici mogli su nazrijeti
drveće kako se uzdiže iz uske zatvorene doline -

izgubljene Zemlje slijepih.

No, oni nisu znali da je to
izgubljena Zemlja slijepih

niti su je na bilo koji način mogli razlikovati
od ostalih uskih pruga planinskih dolina.

Obeshrabreni tom nesrećom
popodne su odustali od pokušaja,

a Pointer je bio pozvan u rat
prije no što je mogao poduzeti drugi uspon.

Do današnjeg dana Parascotopetl uzdiže
svoj neosvojeni vrh,

a Pointerovo sklonište se raspada
neposjećeno usred snijega.

A čovjek koji je pao preživio je.

Na dnu strmine od tisuću stopa
pao je usred snježnog oblaka

na snježnu strminu još strmiju
od one iznad.

Niz ovu se kotrljao ošamućen i otupio,
ali bez ijedne slomljene kosti u tijelu.

I onda je konačno stigao do blažih padina
gdje se konačno ispružio i nepomično ležao

zatrpan mekom hrpom bijele mase
koja je padala s njim i spasila ga.

Došao je k sebi s nejasnom predodžbom
da leži bolestan u krevetu;

shvativši potom svoj položaj
planinarskom inteligencijom.

Uz mnogo truda uspio se osloboditi snijega
ugledavši zvijezde.

Ležeći nauznak pitao se gdje je
i što mu se dogodilo.

Provjerio je ruke i noge
i otkrio da je izgubio nekoliko gumbiju,

a kaput mu je bio izvrnut preko glave.

Nož mu je nestao iz džepa
i izgubio je šešir, iako ga je vezao ispod brade.

Prisjeti se da je bio tražio neko labavo kamenje
da podigne svoj dio zida od skloništa.

Nestao je i njegov cepin.

Zaključio je da mora da je pao
pogledavši prema gore

ugledao je, uvećano sablasnim sjajem
izlazećeg mjeseca,

stravičnu putanju svog pada.

Neko je vrijeme ležao tupo zureći u tu
golemu blijedu liticu koja se nadvijala nad njim,

iz časa u čas izranjajući sve više
iz plime mraka.

Njena fantazmagorična, tajanstvena ljepota
zaokupila ga je neko vrijeme,

a onda ga je obuzeo žestok napad
grčevitog smijeha.

Nakon duljeg vremena postao je svjestan
da se nalazi blizu donjeg ruba snijega.

Ispod, podno mjesečinom obasjane
prohodne padine

vidio je tamnu ledinu s kamenim gromadama
razasutim po njoj.

S mukom se osovio na noge
osjećajući bol u svakom zglobu ruku i nogu;

s mukom sišao s brda rastresitog snijega
oko sebe,

krenuo nizbrdo dok se nije našao
na ledini

i tu se srušio više nego legao
pokraj jedne kamene gromade;

potegnuvši veliki gutljaj iz pljoske
koju je nosio u unutarnjem džepu i smjesta zaspao.

Probudio ga je pjev ptica
u krošnjama daleko dolje.

Sjeo je i zapazio da se nalazi na maloj uzvisini
u podnožju ogromne litice

užljebljene vododerinom niz koju je
padao zajedno sa snijegom.

Preko puta njega drugi stjenoviti zid
uzdizao se prema nebu.

Klanac između tih litica protezao se na istok i zapad
i bio je pun jutarnjeg sunca

koje je na zapadu obasjavalo planinski odron
koji je zatvarao klanac.

Ispod njega kao da je bila jednako strma litica

no iza snijega u vododerini pronašao je
neku vrstu procijepa u obliku dimnjaka

niz koji je kapala voda od otapajaćeg snijega,
i kojim bi se očajnik mogao odvažiti.

Ustanovio je da je lakše nego što je izgledalo
i napokon je došao do druge puste uzvisine

i onda, nakon pentranja po stijeni,
koje nije bilo osobito teško,

našao se na strmini obrasloj drvećem.

Orjentiravši se, osvrnuo se prema klancu
se otvarao nad zelenim livadama

među kojima je sada sasvim jasno vidio
skupinu kamenih koliba neobičnog stila.

Povremeno je njegovo napredovanje nalikovalo
pentranju uz strmi zid,

a nakon nekog vremena izlazeće sunce
nije više sjalo duž klanca;

pjev ptica je utihnuo,
a oko njega je postalo mračno i hladno.

No, udaljena dolina sa svojim kućama
bivala je zato sve sjajnija.

Uskoro je stigao na jednu kosinu
gdje je između stijena opazio -

- jer bio je on čovjek s darom opažanja -

neku nepoznatu paprat koja kao da se držala
pukotina intenzivno zelenim rukama.

Ubrao je list dva, zagrizao stabljiku
i ustanovio da mu to pomaže.

Oko podne je konačno izašao iz ždrijela klanca
na ravnicu obasjanu suncem.

Bio je ukočen i umoran;

sjeo je u sjenu jedne stijene,
napunio pljosku vodom iz potoka

i napio se počivajući neko vrijeme
prije no što će se uputiti do kuća.

Kuće su bile vrlo neobične njegovim očima,
i zaista cijeli izgled te doline

postajao mu je, dok je promatrao,
sve čudniji i sve više tuđ.

Veliki dio njene površine bila je
bujna, zelena livada

prošarana s mnogo prekrasnog cvijeća,
navodnjavanja izuzetnom pažnjom

pokazujući znakove sustavnog
naizmjeničnog obrađivanja usjeva.

Visoko gore, uokolo doline bio je zid

i nešto što je izgledalo kao
obodni vodeni kanal

iz kojeg su tekli tanki potočići
natapajući biljke u dolini,

a na višim padinama doline
stada ljama su pasla oskudno bilje.

Štagljevi, očito skloništa ili hranilišta za ljame,
naslanjali su se tu i tamo na obodni zid.

Potoci za navodnjavanje ulijevali su se
u glavni kanal u središtu doline,

a taj je s obje strane bio ograđen
zidom do visine ramena.

To je davalo jedinstveno urbano obilježje
ovom zabačenom mjestu,

obilježje koje je bilo uvelike naglašeno mnoštvom
staza popločanih crnim i bijelim kamenjem

i obrubljenih neobičnim malim ivičnjakom,
koje su se uredno ispreplitale.

Kuće u središtu sela bile su sasvim različite od
nemarnih, zbrda-zdola sklepanih planinskih sela

koje je on poznavao;

stajale su neprekidnom nizu s obje strane
zapanjujuće čiste glavne ulice;

tu i tamo na njihovim raznobojnim pročeljima
bila su probijena vrata,

a niti jedan prozor nije narušavao
jednoliku površinu fasade.

Njihove boje izmjenjivale su se
izuzetnom nepravilnošću,

razmazane nekom vrstom žbuke koja je katkad
bila siva, katkad sivosmeđa,

katkad boje škriljevca ili tamnosmeđa.

I upravo je prizor tog razigranog žbukanja
prvi puta sugerirao riječ 'slijep' mislima istraživača.

'Dobri čovjek koji je ovo napravio', pomislio je,
'mora da je bio slijep ko šišmiš.'

Spustio se niz strminu i tako došao do zida
i kanala koji se protezao uokolo doline,

blizu mjesta gdje se višak vode iz kanala
izljevao u dubine klanca kao tanak isprekidani slap.

Sada je mogao vidjeti brojne muškarce i žene
kako se odmaraju na hrpama trave

kao da imaju siestu.

U udaljenijem dijelu doline, bliže selu,
bilo je mnoštvo natovarene djece,

a bliže njemu tri muškarca nosila su vjedra
na motkama preko ramena duž uske staze

koja je vodila od obodnog zida do kuća.

Ovi zadnji ili su odjeveni u haljine
od ljamine dlake s kožnim čizmama i pojasevima,

i nosili su kape s preklopima pozadi i na ušima.

Slijedili su jedan drugoga u nizu
hodajući polako i pritom zijevajući

kao ljudi koji su cijelu noć bili budni.

Bilo je nešto ohrabrujuće poticajno
i impresivno u njihovom držanju,

pa je Nunjez, nakon kratkog oklijevanja,
kako bi bio što uočljiviji

iskoračio na svojoj stijeni i dao si oduška
snažnim povikom kojij je odjeknuo cijelom dolinom.

Trojica muškaraca se zaustavila okrečući glave
kao da gledaju oko sebe.

Okretali su lica na sve strane,
a Nunjez je uporno mahao rukama.

No, kao da ga nisu vidjeli
unatoč njegovom gestikuliranju

i nakon nekog vremena, usmjerivši se
prema dalekim planinama s desne strane

povikali su kao da odgovaraju.

Nunjez je ponovo zaurlao i onda još jednom

i dok je bezuspješno mahao
riječ 'slijep' pala mu je na pamet.

'Budale mora da su slijepe.' rekao je.

Kad je Nunjez napokon, nakon puno vike i ljutnje,
prešao potok i prišao im kroz prolaz u zidu,

bio je siguran da su slijepi.

Bio je siguran da je to Zemlja slijepih
o kojoj je govorila legenda.

Obuzelo ga je to uvjerenje i osjećaj
velike, nevjerojatne avanture.

Ono troje stajalo je jedan uz drugoga
ne gledajući ga s ušima usmjerenim prema njemu,

procjenjujući ga po njegovim neobičnim koracima.

Stajali su zbijeni kao ljudi pomalo preplašeni,

a on je mogao vidjeti njihove zatvorene
i upale kapke,

baš kao da su se očne jabučice
ispod njih osušile.

Na licima im je bio izraz strahopoštovanja.

'Čovjek!', rekao je jedan
na jedva prepoznatljivom španjolskom,

'To je čovjek ili duh
koji silazi sa stijena.'

Nunjez se približavao sigurnim korakom
mladića koji stupa u život.

Sjetio se svih starih priča o izgubljenoj dolini
i Zemlji slijepih,

a kroz misli prolazila mu je ta stara izreka
kao refren -

'U zemlji slijepih jednooki je kralj.'

'U zemlji slijepih jednooki je kralj.'

I pozdravio ih je vrlo uljudno.
Razgovarao je s njima gledajući ih.

'Odakle on dolazi, brate Pedro?'
pitao je jedan.

'Sišao je sa stijena.'

'Preko planina dolazim,'
rekao je Nunjez,

'iz zemlje tamo preko - gdje ljudi mogu vidjeti.'

'Iz okolice Bogote gdje živi stotine tisuća ljudi
i gdje grad seže unedogled.'

'Vid?' promumljao je Pedro, 'Vid?'

'On dolazi', rekao je drugi slijepac, 'iz stijena.'

Tkanina njihovih kaputa, primijetio je Nunjez,
bila je čudno sašivena, svaka drugačijim bodom.

Neugodno su ga iznenadili primičući se svi zajedno
ispruženih ruku.

Uzmaknuo je pred nadiranjem
tih ispruženih prstiju.

'Dođi ovamo.' rekao je treći slijepac
prateći njegovu kretnji i stežući ga čvrsto.

I držali su Nunjeza pipkajući ga posvuda
ne izustivši više ni riječ sve dok nisu završili.

'Oprezno!', uzviknuo je s prstom u oku

shvativši da oni taj organ, sa svojim
trepćućim kapcima, čudna stvar.

Ponovo su prelazili preko njega.

'Čudno stvorenje, Correa,'
rekao je onaj kojeg su zvali Pedro.

'Osjetite grubost njegove kose.
Poput ljamine dlake.'

'Grub je poput stijena koje su ga izrodile.'
rekao je Correa

istražujući Nunjezovu neobrijanu bradu
svojom mekanom, pomalo vlažnom, rukom.

'Možda će postati glatkiji.'

Nunjez se malo opirao njihovom pregledavanju,
ali oni su ga čvrsto držali.

'Oprezno!' ponovio je.

'On govori.' rekao je treći, 'Sigurno je čovjek.'

'Uh!' rekao je Pedro opipavši
njegov hrapavi kaput.

'I ti si došao na svijet?' pitao je Pedro.

'Iz svijeta. Preko planina i ledenjaka,
baš od tamo gore; na pola puta od sunca.'

'iz krasnog velikog svijeta koji se spušta
prema moru, 12 dana puta do mora.'

Činilo se da ga jedva slušaju.

'Naši su nam očevi rekli da čovjeka
mogu stvoriti sile prirode.' rekao je Correa.

'Toplina stvari i vlaga i trulež - trulež.'

'Hajde da ga odvedemo starješinama,' rekao je Pedro.

'Prvo vikni', rekao je Correa ' da se djeca ne bi preplašila.
Ovo je izvanredna prilika.'

Tako su vikali, a Pedro je išao prvi
uzevši Nunjeza za ruku da bi ga odveo do kuća.

Nunjez je povukao svoju ruku.
'Ja mogu vidjeti', rekao je.

'Vidjeti?' rekao je Correa.

'Da, vidjeti.' rekao je Nunjez okrenuvši se
prema njemu spotičući se o Pedrovo vjedro.

'Njegova osjetila još uvijek nisu savršena.'
rekao je treći slijepac,

'Spotiče se i govori besmislene riječi.
Vodi ga za ruku.'

'Kako želite.' rekao je Nunjez
smijući se dok su ga vodili.

Izgledalo je da ništa ne znaju vidu.
Pa, sve u svoje vrijeme - on će ih naučiti.

čuo je viku ljudi i vidio brojne spodobe
kako se ukupljaju na cesti usred sela.

Otkrio je kako gubi živce i strpljenje
više no što je očekivao

pri prvom susretu sa stanovnicima
Zemlje slijepih.

Mjesto je izgledalo veće kako su mu se približavali,
a razmazana žbuka još čudnija.

Gomila djece, muškaraca i žena -

- neke od žena i djevojaka,
zapazio je sa zadovoljstvom,

imale su prilično ljupka lica,
unatoč zatvorenim i utonulim očima -

skupila se oko njega pridržavajući ga,
pipkajući ga mekanim, nježnim rukama,

njušeći ga i osluškujući svaku
njegovu izgovorenu riječ.

Neke mlade djevojke i djeca ipak su se držali
malo podalje kao da ga se boje

i zaista se njegov glas činio grub i nepristojan
usred njihovih mekših tonova.

Nagrnuli su na njega.

Njegova tri čuvara držala su se blizu njega
ostavljajući dojam vlasništva nad njim

i stalno ponavljajući, 'Divlji čovjek iz stijene.'

'Bogota.' rekao je on, 'Bogota.
Sa one strane planinskih vrhova.'

'Divlji čovjek, koristi divlje riječi.'
rekao je Pedro.

'Jeste li to čuli - Bogota?'

'Njegov um još nije potpuno formiran.
On ima tek začetke govora.'

Maleni dječak ga je uštinuo za ruku.
'Bogota', rekao je podrugljivo.

'Joj! Velegrad prema vašem selu. Ja dolazim
iz velikog svijeta gdje ljudi imaju oči i vide.'

'Ime mu je Bogota,' rekli su.

'Spotaknuo se.' rekao je Correa,
'Dva puta se spotaknuo na putu ovamo.'

'Odvedite ga straješinama.'

Iznenada su ga gurnuli kroz jedna vrata
u sobu mračnu ko u rogu,

osim blijedog sjaja vatre u dnu.

Gomila se nagurala iza njega
skoro potpuno zaklanjajući dnevno svjetlo

i prije no što se mogao zaustaviti
pao je naglavce preko nogu čovjeka koji je sjedio.

Njegova ispružena ruka udarila je
nečije lice dok je padao;

osjetio je meki dodir i začuo uzvik bijesa i zakratko
se borio s mnoštvom ruku koje su ga stezale.

To je bila jednostrana borba.
Razabrao je situaciju i mirno ležao.

'Pao sam,' rekao je,
'ništa ne vidim u ovom mrklom mraku.'

Nastala je stanka kao da su nevidljivi likovi
oko njega pokušavali razumijeti njegove riječi.

Zatim je Correin glas rekao:
'On je tek novonastao.'

'Spotiče se u hodu
i miješa besmislene riječi dok govori.'

Drugi su također rekli o njemu
stvari koje nije potpuno čuo i razumio.

'Smijem li sjesti?' upitao je kad je nastala stanka.
'Neću se više boriti protiv vas.'

Posavjetovali su se i pustili ga da ustane.

Glas starijeg čovjeka počeo ga je ispitivati

i Nunjes se našao kao pokušava objasniti
veliki svijet iz kojeg je pao

i nebo i planine i vid
i tome slična čudesa

ovim starješinama koji su sjedili u mraku
u Zemlji slijepih.

A oni nisu vjerovali ni razumijeli ništa
od onoga što im je pričao,

nešto što je bilo potpuno izvan
njegovog očekivanja.

Oni čak nisu razumijeli mnoge
od njegovih riječi.

Kroz 14 generacija ti su ljudi bili slijepi
i potpuno odsječeni od videćeg svijeta;

imena svih stvari povezanih s vidom
izblijedila su i promijenila se;

priča o vanjskom svijetu je izblijedila
i pretvorila se u dječju bajku

i oni su prestali brinuti o bilo čemu sa one strane
stjenovitih planina iznad njihovog obodnog zida.

Genijalni slijepci bili su se pojavljivali među njima
propitujući komadiće vjerovanja i tradicije

koje su donijeli sa sobom iz dana
kad su još vidjeli,

no sve su to odbacili kao prazne fantazije
i zamijenili novim, razumnijim objašnjenjima.

Veliki dio njihove mašte uvenuo je
zajedno s njihovim očima

i oni su za sebe smislili nove maštarije uz pomoć
svojih sve osjetljivijih ušiju i vrhova prstiju.

Polako, Nunjez je shvatio ovo:

da se njegovo očekivanje čuđenja i poštovanja za
njegovo porijeklo i talente neće ostvariti;

a nakon što je njegov bezuspješni pokušaj
da im objasni vid odbačen

kao konfuzna verzija novonastalog bića
opisa čudesa vlastitih nesuvislih doživljaja,

obeshrabreno je popustio
slušajući njihove upute.

A najstariji slijepac mu je objasnio
život i filozofiju i religiju;

kako je svijet - misleći pritom
na njihovu dolinu -

prvo bio prazna šupljina u stijenama,

a onda su se prvo pojavile nežive stvari
bez dara dodira i ljame

i nekoliko drugih stvorenja
s malo razuma,

i onda ljudi i na koncu anđeli, koje se može čuti
kako pjevaju i proizvode treperave zvukove,

ali koje nitko ne može dotaknuti,

što je Nunjeza jako zbunilo
sve dok se nije sjetio ptica.

Nastavio je pričati Nunjezu kako je ovo vrijeme
podjeljeno na toplo i hladno,

koji su sljepački ekvivalenti za dan i noć;

i kako je dobro spavati kad je toplo,
a raditi kad je hladno,

tako da bi sada, da nije bilo njegovog dolaska,
čitav grad slijepih bio spavao.

Rekao je da mora da je Nunjez bio posebno stvoren
kako bi naučio i služio mudrosti koju su oni stekli

i da unatoč svoj njegovoj mentalnoj nesuvislosti
i spoticanju,

mora imati hrabrosti i dati sve od sebe učeći.

Nato su svi ljudi na ulazu potvrdno zažamorili.

Rekao je da je noć
- jer slijepci dan nazivaju noć -

sad već jako odmakla
i pozvao sve da se vrate na spavanje.

Pitao je Nunjeza da li zna kako se spava,
a Nunjez je rekao da zna,

samo bi prije spavanja želio hrane.

Donijeli su mu hranu
- mlijeko do ljame u zdjelici i grubi slani kruh -

i odveli ga na izdvojeno mjesto kako bi jeo
izvan dosega njihova sluha,

i nakon toga počinuo dok ih svježina planinske
večeri ne probudi da ponovo zappočnu svoj dan.

No, Nunjez uopće nije počivao.

Umjesto toga sjedio je na mjestu gdje su ga ostavili
odmarajući svoje noge i ruke

i prevrćući u mislima neočekivane
okolnosti svog dolaska.

Svako malo bi se nasmijao, ponekad veselo,
a ponekad zlovoljno.

'Neoblikovani um!' rekao je, 'Još uvijek bez razuma!'

'Ni ne znaju da vrijeđaju svog
bogomdanog kralja i gospodara.'

'Vidim da ih moram urazumiti.
Samo da razmislim ... samo da razmislim.'

Još uvijek je razmišljao kad je sunce zašlo.

Nunjez je imao oko za sve lijepe stvari i činilo mu se
da je odsjaj na snježnim poljima i ledenjacima

koji su se uzdizalo okolo doline sa svih strana,
bilo nešto najljepše što je ikada vidio.

Pogledom je prelazio sa tog nepristupačnog sjaja
na selo i navodnjena polja toneći brzo u sumrak

i odjednom ga je obuzeo val emocija

i zahvalio je Bogu iz dubine svoje duše
što mu je podarena moć vida.

Začuo je glas kako ga doziva iz sela,
'Ej tamo, Bogota! Dođi ovamo!'

Nato je ustao sa smiješkom.

Pokazat će tim ljudima, jednom za svagda,
što vid znači za čovjeka.

Tražit će ga, ali ga neće naći.

'Ne miči se Bogota,' rekao je glas.

On se bezglasno nasmijao
i krišom zakoračio izvan staze.

'Ne gazi po travi, Bogota, to nije dozvoljeno!'

Nunjez je jedva čuo zvuk koji je sam proizveo.
Zastao je zaprepašten.

Vlasnik glasa došao je trčeći
šarenom stazom prema njemu.

Zakoračio je natrag na stazu.
'Ovdje sam.' rekao je.

'Zašto nisi došao kad sam te zvao?'
rekao je slijepac.

'Treba li te vodati kao dijete?
Zar ne možeš čuti stazu dok hodaš?'

Nunjez se nasmijao.
'Mogu je vidjeti.' rekao je.

'Ne postoji takva riječ - vidjeti.'
rekao je slijepac nakon kratke stanke.

'Prestani s tim ludostima
i prati zvuk mojih nogu.'

Nunjez ga je slijedio, malo ljutit.

'Doći će moje vrijeme.' kazao je.

'Naučit ćeš.' odgovorio je slijepac.
'Puno je toga za naučiti na svijetu.'

'Zar ti nitko nije rekao -
u Zemlji slijepih jednooki je kralj?'

'Što znači - slijep?',
bezbrižno je uzvratio slijepac preko ramena.

Prošla su četiri dana i peti je zatekao
'Kralja slijepih' još uvijek inkognito,

kao nespretnog, beskorisnog stranca
među svojim podanicima.

Otkrio je da je mnogo teže obznaniti se,
no što je pretpostavljao,

a u međuvremenu, dok je smišljao
svoj coup d'etat,

radio je što mu je bilo rečeno
i učio manire i običaje Zemlje slijepih.

Osobito mu je bilo zamorno raditi
i hodati naokolo po noći,

pa je odlučio da to mora biti
prva stvar koju će promijeniti.

Oni su vodili jednostavan, radišan život,
ti ljudi,

sa svim elementima čestitosti i sreće
kako je to već primjereno ljudima.

Radili su naporno, ali ne pod prisilom;

imali su hrane i odjeće
dovoljno za svoje potrebe;

imali su dane i sezone odmora;

mnogo su svirali i pjevali
i bilo je ljubavi među njima i male djece.

Bilo je čudesno s kojim pouzdanjem i preciznošću
su se snalazili u svom uređenom svijetu.

Sve je bilo prilagođeno njihovim potrebama;

svaka od staza koje su se od središta
granale dolinom pod istim međusobnim kutom

razlikovala se po posebnom utoru
na svom rubniku;

Sve prepreke i nepravilnosti na stazama ili livadama
odavno su bile rasčišćene;

sve njihove metode i procedure proizlazile su
prirodno iz njihovih posebnih potreba.

Njihova osjetila su postala čudesno izoštrena;

mogli su čuti i procijeniti i najmanju gestu
čovjeka udaljenog desetak koraka -

- mogli su čuti same otkucaje njegovog srca.

Intonacija je kod njih odavno
zamijenila ekspresiju, a dodirivanje, geste,

a njihovo baratanje motikom, lopatom i vilama
bilo je opušteno i samouvjereno

koliko to rad u vrtu može biti.

Njihov osjet mirisa bio je izuzetno fin;

mogli su razaznati pojedinačne mirise
kao što to može pas

i brinuli su o ljamama, koje su živjele
gore među stjenama

i dolazile do zida u potrazi za
hranom i skloništem,

s lakoćom i sigurnošću.

Tek kada se Nunjez napokon pokušao dokazati,
otkrio je kako se lako i sigurno mogu kretati.

Pobunio se tek nakon što je probao s uvjeravanjem.

Prvo im je u nekoliko navrata
pokušao govoriti o vidu.

'Gledajte, ljudi.', rekao je, 'Postoje stvari
koje vi kod mene ne razumijete.'

Jednom ili dvaput jedan ili dvojica njih
su ga poslušali.

Sjeli su oborenih glava i ušiju
inteligentno okrenutih prema njemu,

a on je dao sve od sebe da im ispriča
što se to ima za vidjeti.

Među njegovim slušateljima bila je djevojka
s kapcima manje crvenim i upalim od drugih,

tako da se gotovo moglo zamisliti da skriva oči,
a koju je se posebno nadao uvjeriti.

Govorio je o ljepotama prizora,
o promatranju planina, neba i izlaska sunca,

a oni su ga slušali s veselom nevjericom
koja je uskoro postala osuđujuća.

Rekli su mu da doista ne postoje nikakve planine,
nego da je završetak stijena, gdje su pasle ljame,

uistinu bio kraj svijeta odakle se širi
prostrani krov svemira iz kojeg padaju rosa i lavine.

A kad je on uporno tvrdio da svijet nema
ni kraja niti krova kako su oni pretpostavljali,

rekli su da su njegove misli opake.

Onako kako im je on opisao nebo i oblake i zvijezde,
izgledalo im je to kao užasan bezdan,

grozna praznina na mjestu glatkog krova
nad stvarima u koje su vjerovali

- za njih je to bilo načelo vjere da je prostrani krov
bio savršeno gladak na dodir.

Shvatio je da ih je na neki način šokirao,
pa je potpuno odustao od tog gledišta

i pokušao im pokazati praktičnu vrijednost vida.

Jednog jutra ugledao je Pedra na stazi zvanoj
Sedamnaest kako se približava kućama u središtu,

ali je još uvijek predaleko
da bi ga se čulo ili namirisalo i to im je rekao.

'Uskoro,' proricao je, 'Pedro će biti ovdje.'

Jedan starac je primijetio da Pedro
nema nikakva posla na stazi Sedamnaest,

a onda, kao da potvrđuje, ta je osoba
približavajući se, skrenula na stazu Deset,

okrenula se i žustrim korakom uputila
prema vanjskom zidu.

Rugali su se Nunjezu kad se Pedro nije stizao,

a poslije kad je Pedra ispitivao
kako bi se opravdao,

Pedro je prkosno poricao
i kasnije se neprijateljski ponašao prema njemu.

Zatim ih je naveo da ga puste da se popne
daleko gore na strme livade prema zidu

u pratnji jedne voljne osobe, a njoj će, obećaje,
opisati sve što se događa među kućama.

Opazio je određene odlaske i dolaske,
ali stvari koje su zaista bile važne tim ljudima

događale su se unutar ili iza tih kuća bez prozora
- jedine stvari kojima su ga htjeli testirati -

a njih on nije mogao vidjeti niti išta o njima reći.

Tek nakon neuspjeha ovog pokušaja i izrugivanja
koje nisu mogli potisnuti, pribjegao je sili.

Mislio je zgrabiti lopatu i iznenadnim udarcem
oboriti jednog ili dvojicu na zemlju

i tako im, u poštenoj borbi
pokazati prednost očiju.

Otišao je tako daleko u toj nakani
da je dohvatio svoju lopatu

i onda otkrio nešto novo o sebi,

a to je da mu je bilo nezamislivo
hladnokrvno udariti slijepog čovjeka.

Oklijevao je shvativši da su svi bili svjesni
toga da je zgrabio lopatu.

Stajali su na oprezu, glava okrenutih
na jednu stranu

i ušiju nagnutih prema njemu
u očekivanju njegovog sljedećeg poteza.

'Spusti tu lopatu,' rekao je jedan,
a on je osjetio neku vrstu bespomoćne jeze.

Gotovo da je poslušao.

Onda je jednoga odgurnuo natraške
prema zidu kuće i pobjegao iz sela.

Otišao je preko jedne od njihovih livada
ostavljajuću ugaženi trag iza sebe

i uskoro sjeo pokraj jednog od njihovih puteva.

Osjetio je nešto od zanosa koji ovlada svim
ljudima na početku tučnjave, no više zbunjenost.

Počeo je shvaćati da se ne možeš bezbrižno potući
sa stvorenjima

čiji je temeljni mentalni sklop
drugačiji od tvog.

U daljini je opazio mnoštvo ljudi s lopatama
i motkama kako izlaze iz kuća na ulice

i napreduju u raširenim redovima
duž nekoliko staza prema njemu.

Napredovali su polako,
često razgovarajući međusobno,

a tu i tamo cijeli kordon bi zastao
njušeći zrak i osluškujući.

Prvi puta kad su to učinili Nunjez se nasmijao,
poslije se više nije smijao.

Jedan se probijao livadom kroz travu
i dolazio sagnut pipajući.

Pet minuta je promatrao polako širenje kordona,

a onda je njegova nejasna želja
da nešto poduzme postala mahnita.

Ustao je, učinio korka-dva prema obodnom zidu,
okrenuo se i vratio malo unazad.

Tamo su svi oni stajali u formi polumjeseca,
mirni, slušajući.

I on je stajao mirno, stiščući čvrsto
svoju lopatu objema rukama.

'Da navali na njih?'

U njegovim ušima pulsiralo je u ritmu,
'U Zemlji slijepih jednooki je kralj'.

Da navali na njih?

Pogledao je iza sebe u visoki nepristupačni zid,
- nepristupačan zbog glatke fasade,

ali ujedno načičkan otvorima mnogih malih vrata,
i onda na liniju progonitelja koja se približavala.

Iza nje dolazili su sada i drugi
izlazeći iz kuća na ulice.

Da li da navali na njih?

'Bogota!', povikao je jedan, 'Bogota! Gdje si?'

Jače je stegnuo svoju lopatu i krenuo preko livada
prema nastambama,

a oni su odmah krenuli prema njemu
opkoljavajući ga.

'Udarit ću ih, ako me dotaknu', zaklinjao se,
'Nebesa mi, hoću. Udarit ću.'

Zavikao je glasno, 'Gledajte,
ja ću u ovoj dolini raditi što ja hoću.'

'Čujete li? Radit ću što hoću
i ići kuda hoću.'

Brzo su se kretali okružujući ga, pipajući,
ali krećući se hitro.

Bilo je to kao igra slijepog miša u kojoj
svi imaju povez na očima, osim jednoga.

'Uhvatite ga!', viknuo je jedan.

Našao se u širokom obruču progonitelja.
Odjednom je odlučio da mora odlučno reagirati.

'Vi ne razumijete,' vikao je glasom koji je trebao biti
jak i odlučan, ali se slomio.

'Vi ste slijepi, a ja mogu vidjeti.
Pustite me na miru.'

'Bogota, spusti tu lopatu i makni se sa trave!'

Zadnja zapovijed, groteskna u svojoj
urbanoj familijarnosti,

proizvela je u njemu nalet bijesa.

'Prebit ću vas,' rekao je jecajući,
preplavljen osjećajima.

'Nebesa mi, prebit ću vas.
Ostavite me na miru.'

Počeo je bježati ne znajući jasno kamo da bježi.

Pobjegao je od najbližeg slijepca
jer se užasavao da ga udari.

Stao je i zatim se zaletio ne bi li
pobjegao kroz njihove zbijene redove.

Krenuo je prema mjestu gdje razmak bio najširi,

ali su dvojica s obje strane, brzo osjetivši
približavanje njegovih koraka,

jurnula jedan prema drugome.

Poskočio je naprrijed i onda shvatio
da će biti uhvaćen i fiju!

Čopata je udarila.

Osjetio je mekani mukli udar šake i ruke
i čovjek je bio na zemlji jaučući od boli,

ali on se probio. Probio se.

I onda je ponovo bio blizu ulice s kućama,
a slijepci su, vitlajući lopatama i kolcima

trčali naokolo nekom promišljenom hitrošću.

U zadnji čas začuo je iza sebe
korake jednog visokog muškarca

koji je jurio prema njemu
zamahujući prema njegovom zvuku.

Izgubio je živce, zavitlao lopatom metar naokolo
na svog protivnika, okrenuo se i stao bježati,

vičući glasno dok je izmicao drugome.

Uhvatila ga je panika. Trčao je bjesomučno
amo-tamo izmičući kad za to nije potrebe

i spotičići se u nastojanju da vidi
na sve strane odjednom.

U jednom času je pao
i oni su čuli njegov pad.

Daleko, na obodnom zidu mali je prolaz izgledao
kao spas i on se dao u divlji trk prema njemu.

Nije se čak ni osvrnuo prema svojim progoniteljima
dok ga se nije domogao

i posrčući preko mosta uspentrao
malo dalje među stijene

na iznenađenje i zaprepaštenje mlade ljame
koja je odskakutala iz vidokruga

Legao je na zemlju pokušavajući
povratiti dah.

I tako se okončao njegov coup d'etat.

Proveo je dvije noći i dva dana
izvan zida Doline slijepih bez hrane i skloništa

meditirajući o neočekivanom.

Tokom tih meditacija često je,
i uvijek s dubokom dozom podsmijeha,

ponavljao opovrgnutu izreku:
U zemlji slijepih jednooki je kralj.

Uglavnom je razmišljao o načinima
kako da se bori i pobijedi te ljude

i postalo mu je jasno da to za njega
ni na koji praktični način nije moguće.

Nije imao nikakvo oružje,
a sad bi bilo i teško domoći ga se.

Rak-rana civilizacije zahvatila ga je još u Bogoti
i nije mogao smoći snage u sebi

da ode dolje i ubije slijepca.

Naravno, kad bi to učinio mogao bi određivati
uvjete pod prijetnjom da će ih sve pobiti.

Ali - prije ili kasnije - mora spavati ...

Pokušao je takkođer pronaći hranu među borovima,
udobno se smjestiti ispod borovih grana

dok noću pada mraz i - s manje pozdanja -
uhvatiti ljamu lukavstvom

kako bi je pokušao ubiti
- možda udarivši je kamenom -

i tako napokon možda nešto pojesti.

No, ljame su bile sumnjičave prema njemu
nepovjerljivo ga promatrale svojim smeđim očima

i pljuvale kad bi se primakao.

Drugi dan obuzeo ga je strah i naleti drhtavice.

Na koncu je otpuzao dolje do zida Zemlje slijepih
u pokušaju da pregovara.

Puzao je uz potok vičući dok dva slijepca nisu
izašla kroz prolaz i razgovarala s njim.

'Bio sam ljut', rekao je,
'Ali ja sam tek stvoren.'

Rekli su da je tako bolje.

Kazao im je da je sada pametniji
i da se kaje za sve što je učinio.

Tada je nenadano zaplakao
osjećajući se slabo i bolesno,

a oni su shvatili kao povoljan znak.

Pitali su ga misli li još uvijek
da može 'vidjeti'.

'Ne.' rekao je, 'To je bila ludost.
Riječ ne znači ništa - manje od ništa.'

Pitali su ga što je iznad njihovih glava.

'Oko deset puta dest visina čovjeka
prostire se krov iznad svijeta - od kamena -

i vrlo, vrlo gladak.'

Ponovo je briznuo u histeričan plač.

'Prije nego me pitate dalje
dajte mi malo hrane jer ću umrijeti.'

Očekivao je strašne kazne, ali ovi slijepci
su bili sposobni za toleranciju.

Njegovu pobunu su smatrali samo još jednim
dokazom njegovog općeg idiotizma i zaostalosti.

Nakon što su ga izbičevali naložili su mu da radi
najjednostavniji i najteži posao koji su imali,

a on je, ne vidjevši ni jedan drugi način da preživi,
pokorno radio ono što mu je bilo rečeno.

Nekoliko dana je bio bolestan
i oni su ga brižno njegovali

što doprinijelo njegovoj pokoravanju.

No, inzistirali su da leži u mraku,
a to je bila velika muka.

Dolazili su slijepi filozofi i pričali s njim
o opakoj nerazboritosti njegovog uma

koreći ga tako uvjerljivo zbog njegovih sumnji
u kameni poklopac njihove kozmičke tepsije,

da je skoro posumnjao nije li doista bio
žrtva halucinacije zato što ga ne vidi iznad glave.

Tako je Nunjez postao građanin Zemlje slijepih
i prestao je uopćavati te ljude.

Postali su pojedinci koje je poznavao,

dok je svijet s one strane planina
postajao sve dalji i nestvarniji.

Bio je tu Jakob, njegov gazda
ljubazan čovjek kad nije bio ljut;

bio je Pedro, Jakobov nećak i
Medina Sarote, najmlađa Jakobova kći

koju su malo cijenili u svijetu slijepih
jer je imala jasno ocrtane crte lica

i nedostajala joj je ona ugodna,
blistava glatkoća,

ideal ženske ljepote slijepih.

No, Nunjez, koji ju je u početku smatrao lijepom,
sada ju je držao najljepšim bićem na svijetu.

Njeni spušteni kapci nisu bili upali i crveni
kao što je uobičajeno u dolini,

već su bili položeni kao da bi se svaki čas
mogli ponovo otvoriti.

Imala je dugačke trepavice
što se smatralo velikom deformacijom.

Glas joj je bio snažan i nije bio ugodan
za oštar sluh seoskih momaka.

Zbog toga nije imala dragog.

Došlo je vrijeme kad je Nunjez mislio da
kad bi je mogao osvojiti,

pomirio bi se s tim da ostatak života
provede u dolini.

Promatrao ju je tražeći prilike
da joj čini male usluge,

i uskoro je otkrio
da i ona njega primjećuje.

Jednom, na okupljanju povodom dana odmora,

sjedili su jedan do drugoga
pod prigušenim svjetlom zvijezda,

svirala je slatka muzika.

Njegova se ruka spustila na njenu
i on se usudio stisnuti je,

Ona je tada vrlo nježno uzvratila stisak.

I onda jednoga dana dok su ručali u tami
osjetio je kako ga njena ruka vrlo nježno traži;

u taj čas, kako to slučajno biva, zaplamsala je vatra
i on je vidio nježnost na njezinu licu.

Tražio je priliku da razgovara s njom.

Jednog dana otišao je k njoj
dok je sjedila predući na ljetnoj mjesečini.

Svjetlost je učinila da izgleda
poput tajanstvenog bića od srebra.

Sjeo je do njenih nogu i rekao joj
da je voli i koliko mu se čini lijepa.

Njegov je glas bio glas ljubavnika.

Govorio je snježnim poštovanjem
koje graničilo sa strahopoštovanjem,

a ona nikada prije nije osjetila
takvo divljenje.

Nije mu dala konačni odgovor, ali je bilo jasno
da su joj njegove riječi ugodne.

Nakon toga pričao je s njom
kad god mu se pružila prilika.

Dolina je za njega postala svijet,

a svijet sa one strane planina,
gdje su ljudi živjeli u svjetlosti sunca,

izgledao mu je tek bajka o kojoj će joj
jednoga dana pričati na uho.

Vlo oprezno i bojažljivo
pričao joj je o vidu.