Shabana Basij-Rasikh: Usuditi se obrazovati djevojke u Afganistanu

Zamislite zemlju u kojoj se djevojke moraju iskradati kako bi išle u školu, sa smrtnim posljedicama ako ih uhvate kako uče. Takav je bio Afganistan tijekom vladavine talibana i tragovi te opasnosti su i danas vidljivi. 22-godišnja Shabana Basij-Rasikh vodi školu za djevojke u Afganistanu. Slavi moć obiteljske odluke da vjeruju u svoje kćeri -- i priča priču o hrabrome ocu koji se usprotivio lokalnim prijetnjama. (Snimljeno tijekom TEDxWomen)

Kada sam imala 11 godina,

sjećam se buđenja uz zvuk sreće jednoga jutra.

Moj otac je slušao vijesti BBC-a

na svom malom, sivom radiju.

Na njegovom je licu bio veliki smiješak, što je tada bilo neobično,

jer su ga vijesti uglavnom deprimirale.

"Talibani su otišli!" otac je povikao.

Nisam znala što to znači,

ali mogla sam vidjeti da je moj otac vrlo, vrlo sretan.

"Sada možeš ići u pravu školu", rekao je.

Jutro koje nikada neću zaboraviti.

Prava škola.

Vidite, ja sam imala 6 godina kada su Talibani preuzeli Afganistan

i učinili ilegalnim da djevojke pohađaju školu.

Tako sam se sljedećih pet godina odjevala kao dječak

kako bih pratila svoju stariju sestru, kojoj nije više bilo dozvoljeno

biti samoj vani, u tajnu školu.

To je bio jedini način kako bismo se obje mogle obrazovati.

Svakim danom smo išle drugim putem

kako nitko ne bi posumnjao kamo idemo.

Skrivale smo knjige u vrećicama za kupovinu,

da bi izgledalo kao da smo odlazile u kupovinu.

Škola je bila u kući,

više od stotine nas bilo je smješteno u maloj dnevnoj sobi.

Bilo je ugodno tijekom zime, ali užasno vruće tijekom ljeta.

Svi smo znali da riskiramo svoje živote--

učitelji, učenici i naši roditelji.

S vremena na vrijeme škola bi bila otkazana

tjedan dana jer su talibani bili sumnjičavi.

Uvijek smo se pitali što znaju o nama.

Jesu li nas slijedili?

Znaju li gdje živimo?

Bili smo uplašeni,

ali svejedno, škola je bila mjesto gdje smo željeli biti.

Imala sam sreće što sam odrasla u obitelji

gdje je obrazovanje bilo cijenjeno i gdje su kćeri bile dragocjene.

Moj je djed u svoje vrijem bio izvanredan čovjek.

Posve svojeglav iz udaljene provincije Afganistana,

zahtjevao je da njegova kćer, moja majka,

ide u školu i zbog toga ga se njegov otac odrekao.

Moja obrazovana majka postala je učiteljica.

Tamo je.

Otišla je u mirovinu prije dvije godine, samo kako bi našu kuću pretvorila

u školu za djevojke i žene iz našeg susjedstva.

A moj otac -- ovo je on --

bio je prvi u svojoj obitelji koji je stekao obrazovanje.

Nije bilo upitno hoće li njegova djeca

steći obrazovanje, uključujući njegove kćeri,

unatoč talibanima, unatoč riziku.

Za njega je veći rizik bio ne obrazovati svoju djecu.

Tijekom vladavine talibana, sjećam se

bilo je trenutaka kada bih bila toliko frustrirana našim životima

i uvijek bih bila uplašena i nisam vidjela budućnost.

Željela sam odustati,

ali moj otac,

znao je reći,

"Slušaj, kćeri,

možeš izgubiti sve u svome životu.

Tvoj novac može biti ukraden. Možeš biti prisiljena napustiti svoj dom tijekom rata.

Ali samo jedna stvar koja uvijek ostaje s tobom

je ono što je ovdje,

i ako moramo prodati našu krvu kako bismo platili tvoju školarinu,

to ćemo i učiniti.

Dakle, da li i dalje ne želiš nastaviti?"

Danas imam 22 godine.

odgojena sam u zemlji koja je uništena

desetljećima rata.

Manje od šest posto žena moje dobi su nastavile nakon srednje škole

i da moja obitelj nije bila toliko odana mom obrazovanju,

bila bih jedna od njih.

Umjesto toga, stojim ovdje ponosna što sam diplomirala na Middlebury fakultetu.

(Pljesak)

Kada sam se vratila u Afganistan, moj djed,

koji je bio prognan iz svog doma jer je usudio obrazovati svoje kćeri,

bio je među prvima koji su mi čestitali.

Ne samo da je ponosan na moju diplomu,

nego i na to što sam prva žena,

a i jesam prva žena

koja ga je vozila ulicama Kabula.

(Pljesak)

Moja obitelj vjeruje u mene.

Imam velike snove, ali moja obitelj ima još veće snove za mene.

To je razlog zašto sam globalni ambasador 10x10,

globalnog kampanje za obrazovanje žena.

Zbog toga sam osnovala SOLA-u,

prvi i vjerojatno jedini internat

za djevojke u Afganistanu,

zemlji gdje je još uvijek riskantno da djevojke idu u školu.

Uzbudljivo je to što vidim učenike u svojoj školi

s ambicijom da ugrabe priliku.

I vidim njihove roditelje i očeve

koji, poput mojih, navijaju za njih

unatoč, pa čak i protivno obeshrabrujućoj oporbi.

Kao Ahmed. To nije njegovo pravo ime

i ne mogu pokazati njegovo lice,

ali Ahmed je otac jedne od mojih učenica.

Prije manje od mjesec dana on i njegova kćer

su bili na putu iz SOLA-e prema svome selu

i doslovno su izbjegli smrt

bombom koja je bila na putu.

Nakon što je stigao doma, telefon je zazvonio.

Glas ga je upozorio

da ako pošalje kćer ponovo u školu,

pokušat će ponovno.

"Ubij me odmah, ako želiš", rekao je,

"ali neću upropastiti budućnost svoje kćeri

zbog vaših starih i zaostalih ideja."

Počela sam shvaćati u vezi s Afganistanom

nešto što je često odbačeno na Istoku,

da je iza nas koji smo uspjeli

otac koji prepoznaje vrijednosti svoje kćeri

i koji vidi da je njezin uspjeh njegov uspjeh.

To ne znači da majke nisu ključ našeg uspjeha.

Zapravo, oni su često prvi i uvjerljivi pregovarači

svijetle budućnosti njihovih kćeri,

ali u kontekstu društva kakvo je u Afganistanu,

moramo imati potporu muškaraca.

Pod talibanima, djevojke koje su išle u školu

što je izraženo u stotinama --

zapamtite, išle su ilegalno.

Ali danas više od tri miliijuna djevojaka pohađa školu u Afganistanu.

(Pljesak)

Afganistan izgleda toliko drukčije gledajući ga iz Amerike.

Smatram da Amerikanci vide krhost u promjenama.

Bojim se da te promjene neće trajati

dugo nakon povlačenja američkih trupa.

Ali kada sam u Afganistanu,

kada vidim učenike u svojoj školi

i njihove roditelje koji ih podržavaju,

koji ih ohrabljuju, vidim obećanu budućnost

i promjene koje traju.

Za mene, Afganistan je zemlja nade i neograničenih mogućnosti,

i svaki dan

djevojke iz SOLA-e me na to podsjećaju.

Kao i ja, imaju velike snove.

Hvala vam.

(Pljesak)