Kako možemo zaustaviti seksualno zlostavljanje na poslu

Kada je Gretchen Carlson progovorila o svom iskustvu seksualnog zlostavljanja na poslu, inspirirala je žene posvuda da preuzmu kontrolu i progovore svijetu o tome što im se dogodilo. U dojmljivom, žestokom govoru, ispričala je svoju priču -- i identificirala tri specifične stvari koje možemo učiniti kako bismo stvorili sigurnija mjesta za rad. "Više nas neće podcjenjivati, zastrašivati ili sputavati," kaže Carlson. "Ustat ćemo i progovoriti i naši glasovi će se čuti. Bit ćemo žene koje smo trebale biti."

"Sve što sam htjela je
zasluženo promaknuće,

a on mi je rekao da se popnem na stol

i raširim ih."

"Svi muškarci u mom uredu
zapisali su na komadić papira

seksualne usluge koje mogu
napraviti za njih.

Sve što sam tražila je
ured s prozorom."

"Pitala sam ga za savjet o tome
kako da zakon prođe odbor;

pitao me jesam li ponijela
štitnike za koljena."

Ovo su samo neke od užasavajućih priča

koje sam čula od žena
tijekom prošle godine,

dok sam istraživala seksualno
zlostavljanje na radnom mjestu.

I ono što sam otkrila je

da je to epidemija diljem svijeta.

To je strašna stvarnost milijuna žena,

kada je sve što one žele svakog dana,

samo ići na posao.

Seksualno zlostavljanje ne diskriminira.

Možete nositi suknju,

bolničku odoru,

vojničku odoru.

Možete biti mladi ili stari,

udane ili same,

crne ili bijele.

Možete biti republikanci,
demokrati ili nezavisni.

Čula sam to od tako puno žena:

policajki,

vojnikinja,

financijskih asistentica,

glumica, inženjerki, odvjetnica,

bankarica, računovođa, učiteljica ...

novinarki.

Seksualno zlostavljanje, ispada,

nije vezano uz seks,

već uz moć

i tome što netko čini vama

kako bi vam oduzeo moć.

I ja sam ovdje danas

da vas ohrabrim i kažem vam
da možete uzeti tu moć natrag.

(Pljesak)

6. srpnja 2016.,

skočila sam sama s litice.

Bio je to najstrašniji trenutak mog života

i bolan izbor.

Sama sam upala u bezdan,

bez znanja što će biti ispod.

Ali onda se počelo događati
nešto čudesno.

Tisuće žena počele su mi se javljati

da bi podijelile vlastite priče
o boli, agoniji i sramu.

Rekle su mi kako sam postala njihov glas,

bile su bez glasa.

I iznenada, shvatila sam
da čak i u 21. stoljeću

svaka žena još uvijek ima priču.

Kao Joyce,

nazdornica stjuardesa

čiji je šef, svakoga dana na sastancima,

pričao priče o pornografiji
koju je gledao noć prije

dok je crtao penise u svom notesu.

Otišla se požaliti.

Prozvana je "ludom" i dobila otkaz.

Kao Joanne, bankarica s Wall Streeta.

Njeni muški kolege zvali bi je
ružnom riječi na p svakog dana.

Žalila se --

obilježena je kao problematična

i više nikad nije sklopila
niti jedan posao na Wall Streetu.

Kao Elizabeth, časnica u vojsci.

Njeni muški podređeni mahali bi joj
ispred lica novčanicama od dolara

i govorili, "Pleši za mene!"

I kada se otišla požaliti bojniku,

on je rekao, "Što? Samo jedan dolar?

Ti vrijediš bar pet ili deset!"

Nakon što sam ih pročitala,

odgovorila na sve

i plakala nad svim tim e-mailovima,

shvatila sam da je preda mnom velik posao.

Ovo su zastrašujuće činjenice:

jedna od tri žene -- koliko znamo --

bila je seksualno zlostavljana
na radnom mjestu.

Sedamdeset jedan posto ovih incidenata
nikada ne bude prijavljeno.

Zašto?

Jer kada žene istupe

i dalje ih zovu lažljivicama
i problematičnima,

omalovažavaju ih i ocrnjuju,

degradiraju, stavljaju na crnu listu

te otpuštaju.

Prijaviti seksualno zlostavljanje,
u mnogim slučajevima, znači kraj karijere.

Od svih žena koje su mi se javile,

gotovo nijedna ne radi danas
u odabranoj profesiji,

što je užasavajuće.

I ja sam bila tiha na početku.

Dogodilo mi se to na kraju
moje godine kao Miss Amerike,

kada sam se sastajala s visoko rangiranim
direktorom s televizije

u New Yorku.

Mislila sam da mi pomaže kroz dan,

obavljajući puno poziva.

Otišli smo na večeru

i na stražnjem sjedalu auta,
iznenada je skočio na mene

i zarinuo mi jezik u grlo.

Nisam shvaćala da bi "ući u posao"
-- naivna ja --

trebalo značiti da će ući i u moje gaćice.

I samo tjedan dana kasnije,

kada sam bila u Los Angelesu
s poznatim publicistom,

dogodilo se opet.

Ponovno u automobilu.

Uhvatio me za vrat svojom rukom

i gurnuo mi je glavu
tako jako u svoje prepone

da nisam mogla disati.

Takvi događaji unište vaše samopouzdanje.

Ovo su događaji koje, donedavno,

nisam čak ni nazivala napadom.

I zato imamo toliko puno posla.

Nakon moje godine kao Miss Amerike,

nastavila sam upoznavati
mnogo poznatih ljudi,

uključujući Donalda Trumpa.

Kada je ova slika napravljena 1988.

nitko nije mogao pretpostaviti
gdje ćemo biti danas.

(Smijeh)

Ja, u borbi za prekid seksualnog
zlostavljanja na radnom mjestu,

on, predsjednik SAD-a,

unatoč tome.

I ubrzo nakon toga,
dobila sam prvi posao na TV vijestima

u Richmondu, u Virginiji.

Pogledajte taj samouvjereni osmijeh
u ružičastom sakou.

Ne toliko frizuru.

(Smijeh)

Radila sam kako bih dokazala
da plavuše imaju puno mozga.

Ali ironično, jedna od prvih priča
o kojoj sam izvještavala

bilo je saslušanje Anite Hill
u Washingtonu.

I ubrzo nakon toga,

i ja sam seksualno zlostavljana
na radnom mjestu.

Radila sam na priči u ruralnoj Virginiji

i kad smo se vratili u auto,

kamerman mi je počeo govoriti,

pitajući se koliko sam uživala
kada mi je dodirnuo grudi

dok mi je namještao mikrofon.

I odande je krenulo nizbrdo.

Stisnula sam se uz suvozačeva vrata,

ovo je bilo prije mobitela.

Bila sam skamenjena.

Zapravo sam se zamišljala
kako sam se iskotrljala van

dok je auto jurio 80 km na sat,
kao što sam vidjela na filmovima,

pitajući se koliko će boljeti.

Kada je priča o Harveyu Weinsteinu
izašla na vidjelo --

jednom od najpoznatijih filmskih mogula
u čitavom Hollywoodu --

navodi su bili užasni.

Ali toliko žena je istupilo

i shvatila sam da ono
što sam učinila nešto znači.

(Pljesak)

Imao je tako jadne izgovore.

Rekao je da je on produkt 60-ih i 70-ih

i da je to tada bila takva kultura.

Da, to je bila kultura tada,

na žalost, i sada je.

Zašto?

Zbog svih mitova

koji su i dalje povezani sa
seksualnim zlostavljanjem.

"Žene bi samo trebale
naći novi posao i drugu karijeru."

Da, baš.

Recite to samohranoj majci
koja radi dva posla

i pokušava spojiti kraj s krajem,

koju također seksualno zlostavljaju.

"Žene --

same su si krive."

Odjećom koju nosimo

i šminkom koju stavljamo.

Da, majice s kapuljačom koje su nosile
inženjerke Ubera u Silicijskoj dolini,

jednostavno su jako provokativne.

"Žene to izmišljaju."

Da, jer je jako zabavno i poticajno

biti ponižavana i poražena.

Ja bih znala.

"Žene ovo govore kako bi postale
bogate i slavne."

Ovo je rekao naš predsjednik.

Kladim se da Taylor Swift,

jedna od najpoznatijih
i najbogatijih pjevačica,

nije trebala više novca ili slave,

kada je istupila sa svojim
slučajem zlostavljanja

i tražila 1 dolar odštete.

I toliko mi je drago da je to učinila.

Prijelomna vijest:

neispričana priča o ženama i seksualnom
zlostavljanju na radnom mjestu.

Žene samo žele sigurnu okolinu,
gdje su dobrodošle

i gdje neće biti žrtve uznemiravanja.

To je sve.

(Pljesak)

Pa kako ćemo si vratiti moć?

Imam tri rješenja.

Broj jedan:

trebamo pretvoriti promatrače
i one koji omogućuju zločin u saveznike.

Devedesetosam posto korporacija
u SAD-u trenutno ima pravila obuke

vezane za seksualno uznemiravanje.

Sedamdeset posto ima programe sprečavanja.

Ali ipak, u većini slučajeva,

promatrači i svjedoci ne progovaraju.

2016.,

Harvard Business Review
nazvao je to "efektom promatrača."

A ipak, sjetite se 11. rujna.

Milijun puta čuli smo,

"Ako nešto vidite,

recite nešto."

Zamislite koliko bi utjecaja imalo
ako bismo to primijenili

na promatrače na radnom mjestu
vezano za seksualno zlostavljanje --

da prepoznate i prekinete te incidente,

suočite se s počiniteljima lice u lice;

kako bismo zaštitili žrtve.

Ovo je moj poziv muškarcima:

trebamo vas u ovoj borbi.

I ženama također --

iz onih koje omogućuju u saveznike.

Broj dva:

promijenite zakone.

Koliko vas zna

imate li ili nemate klauzulu
o prinudnoj arbitraži

u vašem radnom ugovoru?

Nema puno ruku.

A ako ne znate, trebali biste znati.

Evo zašto.

TIME to zove,

upravo ovdje na ekranu,

"Sitna slova u ugovorima,

koja osiguravaju da se
za seksualno zlostavljanje ne čuje."

Evo što je to.

Prinudna arbitraža oduzima vaše
pravo iz Sedmog amandmana

na suđenje pred porotom.

Tajno je.

Ne dobijete iste svjedoke ili izjave.

U mnogim slučajevima,
tvrtka bira arbitra za vas.

Nema žalbi

i samo 20 posto slučajeva
završi pobjedom zaposlenice.

Ali opet, to je tajno

tako da nitko ne zna što vam se dogodilo.

Zato sam tako predano radila

na Capitol Hillu u Washingtonu,

za promjenu zakona.

I ovo kažem senatorima:

seksualno zlostavljanje je apolitično.

Prije nego vas zlostavljaju,

ne pitaju vas jeste li
Republikanac ili Demokrat.

Samo to učine.

I zato bi svima trebalo biti stalo.

Broj tri:

budite žestoki.

Počinje kada smo ponosni

i kada izgradimo to samopouzdanje.

I kada ustanemo i progovorimo

i kažemo svijetu što nam se dogodilo.

Znam da je strašno,

ali učinimo to za našu djecu.

Zaustavimo ovo za sljedeće generacije.

Znam da sam to učinila za svoju djecu.

Bili su ključni u mom donošenju odluka

hoću li nešto reći ili ne.

Moja prekrasna djeca,

moj 12-godišnji sin, Christian,

i moja 14-godišnja kćer, Kaia.

I kako sam ih samo podcijenila.

Prvi dan škole prošle godine

bio je i dan kada sam
objavila svoju odluku

i bila sam tako nervozna
o tome što će ih dočekati.

Moja kćer vratila se iz škole i rekla mi,

"Mama, toliko me ljudi pitalo
što ti se ljetos dogodilo."

Onda me pogledala u oči

i rekla, "I mama,

bila sam tako ponosna

kada sam rekla da si ti moja mama."

I dva tjedna kasnije,

kada je napokon skupila hrabrosti
suprotstaviti se dvoje djece

koja su joj zagorčavala život,

došla mi je i rekla,

"Mama, našla sam hrabrosti to učiniti

jer sam vidjela da si ti to učinila."

(Pljesak)

Vidite, dati dar hrabrosti je zarazno.

I nadam se da vas je
moje putovanje inspiriralo,

jer upravo sada, ovo je ključna točka.

Gledamo kako se povijest događa.

Sve više žena dolazi i govori:

"Sada je dosta."

(Pljesak)

Ovo je moja posljednja molba
upućena tvrtkama.

Zaposlimo ponovo sve one žene
čija je karijera izgubljena

zbog nekog nasumičnog kretena.

Jer evo što znam o ženama:

ne želimo više biti zastrašene,
podcjenjivane ili unazađene;

nećemo biti ušutkane
kroz instrumente establišmenta

ili ostavština prošlosti.

Ne.

Ustat ćemo i progovoriti

i naši glasovi će se čuti.

Bit ćemo žene koje trebamo biti.

I iznad svega,

uvijek ćemo biti žestoke.

Hvala.

(Pljesak)