Fascinantna znanost fantomskih udova - Joshua W. Pate

Pogledajte cijelu lekciju: https://ed.ted.com/lessons/the-fascinating-science-of-phantom-limbs-joshua-w-pate

Velika većina ljudi koji su izgubili ud i dalje ga mogu osjetiti - ne kao sjećanje ili nejasan oblik, nego u potpunom živopisnom detalju. Oni mogu savijati svoje fantomske prste i ponekad čak osjetiti trljanje ručnog sata ili pulsiranje uraslog nokta na nožnom prstu. Što uzrokuje te osjećaje fantomskog uda? Joshua W. Pate objašnjava kako mozak reagira na gubitak uda.

Lekcija Joshue W. Patea, uredio Kozmonot Animation Studio.

Velika većina ljudi koji su
izgubili ud i dalje ga mogu osjetiti -

ne kao sjećanje ili nejasni oblik,
nego u potpunom životnom detalju.

Mogu savijati svoje fantomske prste

i ponekad čak osjetiti
trljanje ručnog sata

ili bol uraslog nokta na nožnom prstu.

Ono što je iznenađujuće,

ponekad čak i ljudi rođeni bez
nekog uda mogu osjetiti fantomski.

Pa što uzrokuje osjet fantomskog uda?

Točnost tih pojava

sugerira da imamo
mapu svoga tijela u mozgu.

I činjenica da je moguće

za nekoga tko
nikad nije imao ud osjetiti ga,

podrazumijeva da smo
rođeni s barem začetkom te mape.

Ali jedna stvar razlikuje
fantome koji se pojave nakon amputacije

od njihovih prethodnika od krvi i mesa:

većina njih je bolna.

Kako bismo potpuno razumjeli
fantomske udove i fantomsku bol,

moramo uzeti u obzir
cijeli put od uda do mozga.

Naši udovi puni su
senzornih neurona odgovornih za sve,

od tekstura koje
osjetimo vrhovima svojih prstiju

do razumijevanja gdje se
naša tijela nalaze u prostoru.

Neuralni putovi nose te
senzorne informacije leđnom moždinom

gore do mozga.

Pošto se toliki dio puta
nalazi izvan samog uda,

većina ostaje u tijelu nakon amputacije.

Ali gubitak uda

mijenja način na koji
signali putuju svakim dijelom puta.

Na mjestu amputacije

prekinuti krajevi živca
mogu odebljati i postati osjetljiviji,

prenoseći upozoravajuće signale
čak i kao odgovor na lagani pritisak.

U normalnim okolnostima

ti signali bi se smanjili u
dorzalnom rogu leđne moždine.

Iz razloga koji nam
nisu potpuno jasni, nakon amputacije

dolazi do gubitka
inibicijske kontrole u dorzalnom rogu

i signali se mogu pojačati.

Jednom kada prođu kroz leđnu
moždinu, senzorni signali stižu u mozak.

Ondje, somatosenzorni
korteks ih procesira.

Cijelo tijelo mapirano je u ovom korteksu.

Osjetljivi dijelovi tijela
s mnogo živčanih završetaka,

poput usana i ruku,

obuhvaćaju veća područja.

Kortikalni homunkulus
model je ljudskog tijela

s proporcijama baziranim prema veličini
koju svaki dio tijela zauzima u korteksu.

Količina korteksa posvećena specifičnom
dijelu tijela može se povećati i smanjiti

prema tome koliko senzornih
podataka mozak prima iz tog dijela tijela.

Primjerice, reprezentacija
lijeve ruke veća je kod violonista,

nego kod ljudi koji ne sviraju violinu.

Mozak također
povećava kortikalnu zastupljenost

kada se dio tijela ozlijedi

kako bi povisio osjete
koji nas upozoravaju na opasnost.

Ta povećana kortikalna zastupljenost
može dovesti do fantomske boli.

Kortikalna mapa također
je najvjerojatnije odgovorna

za osjet dijelova tijela kojih više nama

jer i dalje imaju svoje područje u mozgu.

S vremenom, ovo se područje može
smanjiti, a fantomski ud zajedno s njim.

Ali osjećaj fantomskog uda
sam po sebi ne mora nužno nestati.

Tretman fantomske boli obično zahtijeva

kombinaciju fizikalne terapije,

lijekova za upravljanje boli,

protezu

i vrijeme.

Tehnika zvana terapija ogledalom

može biti od velike
pomoći u razvitku opsega kretanja

i smanjenju boli u fantomskom udu.

Pacijent postavi
fantomski ud u kutiju iza ogledala

i netaknuti ud ispred ogledala.

Ovo zavara mozak da vidi fantoma

umjesto da ga samo osjeti.

Znanstvenici razvijaju
tretmane virtualnom realnošću

koja će iskustva
terapije ogledalom učiniti živopisnijom.

Proteze također
mogu stvoriti sličan efekt -

mnogi pacijenti izvještavaju o boli

naročito kad skinu protezu preko noći.

I fantomski udovi mogu zauzvrat

pomoći pacijentima konceptualizirati
protezu kao produžetak vlastitog tijela

i njima intuitivno upravljati.

I dalje postoji mnogo
pitanja o fantomskim udovima.

Ne znamo zašto neki ljudi
s amputiranim udom ne osjećaju bol

obično povezanu s ovim pojavama,

niti zašto neki uopće nemaju fantome.

I daljnja istraživanja
o fantomskim udovima

nisu samo primjenjiva
na ljude koji ih doživljavaju.

Dublje razumijevanje ovih pojava

može nam pružiti uvid u posao
koji naš mozak odradi svaki dan

kako bi stvorio
svijet kakvim ga percipiramo.

Oni su važan podsjetnik

da su realnosti koje
doživljavamo, zapravo, subjektivne.