Ljepota "autsajdera"

Onima koji se osjećaju kao da ne pripadaju: postoji ljepota u tome što ste autsajder. Spisateljica Lidia Yuknavitch govori o svom putovanju kroz sjećanja na gubitak, sram i spor proces samoprihvaćanja. "Čak i u trenutku neuspjeha, vi ste prekrasni," kaže. "Još to ne znate, ali imate sposobnost da se obnovite beskonačno mnogo puta. U tome je vaša ljepota."

Znam da se TED vrti oko velikih stvari,

ali želim vam pričati o nečemu jako malom.

Tako malome da se sastoji od jedne riječi.

Riječ je "autsajder".

To je jedna od mojih najdražih riječi
jer je tako bukvalna.

Mislim, to je osoba koja se
na nekin način zakasnila uklopiti.

Ili osoba koja se loše uklapa.

Ili ova: "osoba koja se loše prilagođava

novim situacijama i okolinama."

I sama sam autsajder.

I ovdje sam u ime svih
autsajdera u ovoj prostoriji,

jer nikada nisam jedina.

Ispričat ću vam priču autsajdera.

Negdje u ranim 30-ima

san da postanem spisateljica
došao mi je na vrata.

Zapravo, došao mi je u sandučić

u obliku pisma u kojem je pisalo da
sam osvojila veliku književnu nagradu

za kratku priču koju sam napisala.

Ta kratka priča govorila je
o mom životu kao plivačice

i o mom lošem obiteljskom životu

te malo o tome kako zbog tuge i
gubitka možete izgubiti razum.

Nagrada je bila putovanje u New York i
susret s poznatim urednicima i agentima

te ostalim piscima.

To je baš bilo ostvarenje
sna mladog pisca, zar ne?

Znate li što sam učinila
tog dana kada sam primila pismo?

Zato jer sam takva,

stavila sam pismo na stol u kuhinji,

natočila si veliku čašu votke

s ledom i limetom

i cijeli dan sam sjedila u donjem rublju

te samo buljila u pismo.

Razmišljala sam kako sam si
do sada već upropastila život.

Tko sam ja da idem u New York

i pretvaram se da sam pisac?

Tko sam ja?

Reći ću vam.

Ja sam autsajder.

Poput mnoge druge djece,

potekla sam iz nasilne obitelji

od koje sam jedva živa pobjegla.

Imala sam već dva propala braka iza sebe.

Ne jednom, već dva puta
sam odustala od faksa,

a možda i tri puta, ali
neću vam pričati o tome.

(Smijeh)

Bila sam i na odvikavanju od droge.

Dva puta sam bila u zatvoru.

Znači, sad sam na pravoj pozornici.

(Smijeh)

No, pravi razlog zašto
mislim da sam autsajder

je taj što je moja kćer umrla
istog dana kada se i rodila

i još nisam naučila kako živjeti s time.

Nakon smrti svoje kćeri,
dugo sam bila beskućnik,

živjela sam ispod nadvožnjaka,

u stanju duboke tuge i gubitka,

s čime se neki od nas susreću.

Možda i svi mi, ako živite dovoljno dugo.

Znate, beskućnici su
najhrabriji autsajderi

jer počnu kao i svi mi.

Vidite, nisam se uklopila
ni u jednu kategoriju koja postoji:

kćer, supruga, majka, učenica.

A san da budem spisateljica

bio je poput knedle u grlu.

Zapravo sam protivno
sama sebi sjela na avion

i odletjela u New York

gdje su bili pisci.

Kolege autsajderi, već vidim kako zračite.

Točno znam tko ste.

Isprva biste uživali.

Možete odabrati tri poznata
pisca koja želite upoznati

i oni bi ih našli i doveli.

Odsjeli biste u Gramercy Park Hotelu,

gdje kasno navečer pijete viski

sa super, pametnim i elegantnim ljudima.

I možete se pretvarati da ste
i vi super i pametni i elegantni.

I upoznate hrpu urednika,
pisaca i agenata

na jako otmjenim ručkovima i večerama.

Pitajte me koliko otmjenima.

Publika: Koliko otmjenima?

Sada priznajem: ukrala sam
tri platnene salvete

(Smijeh)

iz tri različita restorana.

I sakrila sam jelovnik u hlače.

(Smijeh)

Samo sam htjela neke
suvenire da, kad dođem kući,

vjerujem da mi se to stvarno dogodilo.

Znate?

Autorice koje sam htjela upoznati

bile su Carole Maso,
Lynne Tillman i Peggy Phelan.

One nisu bile poznate,
najprodavanije spisateljice,

ali meni su bile divovi
među spisateljicama.

Carole Maso napisala je knjigu
koja je postala moja Biblija umjetnosti.

Lynne Tillman omogućila mi je da vjerujem

da moje priče mogu biti dio svijeta.

Peggy Phelan podsjetila me

da moj mozak može
biti važniji od mojih sisa.

Nisu bile popularne spisateljice,

ali svojim su pričama krčile put

u popularnoj književnosti,

kao što voda prodire Grand Canyonom.

Zamalo sam umrla od sreće

što sam se družila s te tri
spisateljice starije od 50 godina.

A razlog zašto sam skoro
umrla od sreće je taj

što nikada nisam osjetila takvu sreću.

Nikada nisam bila na takvom mjestu.

Moja majka nikada nije išla na faks.

I moja kreativna karijera je do tada

bila mala, tužna i nepokretna.

Zato sam prvih noći u New Yorku
htjela tamo umrijeti.

Mislila sam, "Ubijte me sada.
Dobro sam. Ovo je prekrasno."

Neki od vas ovdje će razumjeti
što se sljedeće dogodilo.

Prvo su me odveli u urede
Farrar, Straus i Girouxa.

Farrar, Straus i Giroux su
mi bili izdavači iz snova.

Mislim, objavili su knjige
T. S. Elliota i Flannery O'Connor.

Glavni urednik me posjeo i
dugo razgovarao sa mnom,

pokušavajući me uvjeriti
da mogu napisati knjigu

o svom životu kao plivačice.

Znate, poput memoara.

Cijelo vrijeme kada je pričao,

ja sam sjedila, smiješila se i
kimala glavom poput idiota,

ruku prekriženih na prsima,

bez da sam ispustila ijedan jedini zvuk.

Na kraju me samo potapšao po ramenu,

poput trenera plivanja.

Poželio mi je sreću,

dao mi nekoliko knjiga

i otpratio me do vrata.

Zatim sam bila u uredima W. W. Nortona

i mislila sam da će me izbaciti iz zgrade

zato jer sam nosila marte.

No, to se nije dogodilo.

U Nortonovim uredima

osjećala sam se kao da sam posegnula
prema noćnom nebu i dotakla mjesec,

dok su zvijezde ispisivale moje ime
preko cijelog svemira.

Toliko mi je to bilo nevjerojatno.

Shvaćate?

Njihova glavna urednica,
Carol Houck Smith,

unesla mi se u lice svojim
velikim, svijetlim, divljim očima

i rekla "Pa onda mi pošalji nešto. Odmah!"

Sada bi većina ljudi, pogotovo TED ljudi,

otrčala do sandučića, zar ne?

Trebalo mi je više od
desetljeća da uopće zamislim

kako nešto stavljam u
kuvertu i lijepim markicu.

Posljednje večeri

održala sam čitalačku večer
u Nacionalnom klubu poezije.

Na kraju večeri prišla mi je

Katharine Kidde iz izdavačke
kuće Kidde, Hoyt & Picard,

rukovala se sa mnom

i odmah mi na licu mjesta
ponudila da me zastupaju.

Stajala sam tamo i sve
je utihnulo na trenutak.

Je li vam se to ikada dogodilo?

Zamalo sam počela plakati

jer su svi u prostoriji
bili tako lijepo obučeni,

a sve što sam ja uspjela reći bilo je:

"Ne znam. Moram razmisliti o tome."

Rekla je "U redu onda." i otišla.

Sve te raširene ruke preda mnom,
ona mala tužna knedla u mom grlu...

Pokušavam vam reći nešto
o ljudima poput mene.

Autsajderi - ne znamo uvijek
kako se nadati ili reći "da",

ili odabrati nešto odlično,

čak i kad nam je pred nosom.

To je sram koji nosimo.

Sram zbog toga što želimo nešto dobro.

Sram zbog toga što osjećamo nešto dobro.

Sram jer zapravo ne vjerujemo
da zaslužujemo biti u istoj sobi

s ljudima kojima se divimo.

Da mogu, vratila bih se u
prošlost i poučila samu sebe.

Bila bih poput onih žena starijih
od 50 godina koje su mi pomogle.

Naučila bih se kako željeti stvari,

kako se zauzeti za to, kako ih zatražiti.

Rekla bih, "Ti!" Da, ti!
I ti pripadaš ovdje."

Svjetlost pada na sve nas

i nismo ništa jedni bez drugih.

Umjesto toga, odletjela
sam natrag u Oregon

i dok sam gledala kako se
pojavljuje zimzeleno drveće i kiša,

pila sam bočice onog
"žalim samu sebe" napitka.

Razmišljala sam, ako sam spisateljica,
onda sam neka autsajder spisateljica.

Što želim reći,

vratila sam se u Oregon
bez dogovora za knjigu,

bez agenta

i samo s puno uspomena u glavi i srcu

kako sam sjedila tako blizu

tih prekrasnih pisaca.

Sjećanje je bila jedina
nagrada koju sam si dopustila.

No, kod kuće, u mraku,

ponovno u donjem rublju,

mogla sam čuti njihove glasove.

Govorili su, "Nemoj slušati
nikoga tko te pokušava ušutkati

ili promijeniti tvoju priču."

Govorili su, "Ispričaj priču
koju samo ti možeš ispričati."

Govorili su, "Ponekad je pričanje priče

ono što ti spasi život."

Kao što vidite, ja sam žena starija od 50.

I ja sam spisateljica.

I majka.

I postala sam učiteljica.

Pogodite tko su mi najdraži učenici.

Iako se to nije dogodilo onda

kada je ono pismo iz snova
došlo u moj sandučić,

napisala sam memoare

nazvane "Kronologija vode."

U njima se nalaze priče o tome
koliko puta sam se morala uzdići

iz ruševina svojih odabira,

priče o tome kako su svi oni
neuspjesi bili samo jako čudni prolazi

do nečega prekrasnog.

Sve što sam trebala je ispričati tu priču.

U većini kultura postoji mit
da treba slijediti svoje snove.

Zove se putovanje junaka.

No, ja više volim drugi mit,

koji je malo drugačiji od ovoga

ili je povezan s time.

Zove se mit autsajdera.

Ide ovako:

čak i u trenutku neuspjeha,

upravo tada, vi ste prekrasni.

Ne znate to još,

ali imate sposobnost da se beskonačno

obnavljate.

To je vaša ljepota.

Možete biti pijanac,

možete biti žrtva nasilja,

možete biti bivši zatvorenik,

možete biti beskućnik,

možete izgubiti sav novac,
ili posao, ili muža,

ili ženu ili, najgore od svega,

dijete.

Možete čak izgubiti i razum.

Možete nepomično stajati
usred svog neuspjeha

i još uvijek ću vam reći,

vi ste prekrasni.

Zaslužujete da se vaša priča čuje

jer vi, vi rijetki i izvanredni autsajder,

vi nova vrsta,

jedini ste u prostoriji

koji možete ispričati priču

samo onako kako vi to možete.

A ja ću slušati.

Hvala vam.

(Pljesak)